Smrt i odnosi. Strahovi. Zatvaranja u sebe. Stah od stvarnog gubitka i suočavanja sa time. Ne znam što pišem. Kao i inače. Samo znam da mora nešto ostati na papiru. Da ljepše pišem sigurno bih pisala i na papiru malo. Ja sam jedna staromodna i stara duša. Pisala bih pisma sa onim perom i živjela u dvorcu sa tamnim prostorijama gdje su samo ogromne police sa knjigama a moj princ je negdje vani i viđam ga par puta tjedno. Ah idealnog života. Nekad si baš razmišljam jesu li moje dubine stvarno duboke ili su nekome samo površina za pranje ruku.

Nema veze. Nebitno. Idemo dalje.

Zadnjih nekoliko dana u mojim mislima stanuju prijateljice, ljubomora, odlaženje ljudi iz života i smrt. Neki dan izlazim van iz firme i stanem sa kolegicom sa kojom povremeno pričam i uvijek odemo u neke smislene teme. Pričale smo o podršci bližnjih ljudi i nečemu još važnijem, ignoriranju bližnjih ljudi. Pa je rekla da joj je jedan prijatelj davno rekao; ”prijatelji će ti oprostiti sve osim uspjeha.” I nije samo on to rekao. Puno je mudrih izreka na tu temu. Nekako osjećam kao da ljudi ne žele da pričaš o sebi i o onom što te pokreće. Ponekad je puno lakše pričati o tome kako se ona pojebala sa tuđim mužem, a već ima muža i dvoje djece. Pa kako se ona druga još nije udala a vrijeme joj je. Pa kako mi svi najbolje znamo kako da ona treća živi svoj život jer, halo, vidi se na njoj da ona ne zna kako da ga živi. I tako u nedogled…

A nitko te ne pita, kako si. Kako si ti. Kako se ti osjećaš? Kako se ti jebeš? Kako ti živiš svoj život? Kako ti uživaš u svom poslu, djeci, hobiju, gledanju u sunce. Ne. Samo kako drugi. Ponekad si mislim da moram promijenit okolinu i onda kako pričam sa ljudima koje znam po HR, svugdje je tako. Nije to do okoline. To je do ljudi. A ljudi su nesretni, pate, ne vide smisao u svom životu. Pa onda traže smisao u tuđim životima.

Ja sam prestala pitati one ljude koji mene nikad ne pitaju kako sam, kako su oni. Ne želim više. Ima ih i među prijateljima. Nekako sam uvijek ja poticala takve razgovore i slušala, i slušala. Iznenađujuće je vidjeti kako brzo neki odnosi nestaju kada uđeš u slijepu ulicu. I onda se pitam, jesam li ja bila slijepa ili je ulica slijepa?

Svaki odnos je rad. I ništa drugo osim rada. Obostrani rad. Toliko puta sam se uvjerila u to. I stvarno nije samo ljubav dovoljna, niti zajednički interesi ni blizina ljudi. Ako nema obostranog rada, nema ništa. I onda biramo, na koga želimo potrošiti svoje vrijeme? Kome želimo dati svoju energiju? Tko nas zaslužuje? Tko nam se sviđa uopće? Kad razmislimo malo bolje, pa možda nam se uopće neki prijatelji ne sviđaju. Možda ih volimo ali možda nam se ne sviđaju. I to je moguće. Tko nas crpi? Nakon koga se osjećamo kao ižmikana krpa? Nakon nekoga tko je sasuo sav emocionalni teret na nas da ga nosimo. I onda ga nosimo. Do sljedeće kave. Druženja. A na koga mi bacamo svoj emocionalni teret? Pitajte se to malo.

Ima li osoba koja sjedi preko puta vas uopće kapaciteta da primi sve vaše emocije koje želite podijeliti? Ima li sluha za vas? Sluša li samo da nešto kaže ili stvarno da vas čuje? Jao koliko ja ljudi znam koji samo čekaju da završim pa da nešto kažu svoje, a nisu me ni čuli. Ni ne želim da me savjetuju, samo želim da me poslušaju. A sigurno i ja to radim.

Sve to treba počistit. Maknut. Izbacit iz života. Sve što nije za naše dobro treba ići van iz života. Ne za pet dana. Odmah. Sve van. Kroz prozor. Vrata.

Zašto?

Jer sutra možeš umrijet. Vjeruj mi da možeš. I što onda? Onda ništa. Mrtva si.

Ove godine sam bila na tri sprovoda. Pisat ću o tome drugom prilikom. Možda se pripremam i za četvrti, a možda čekam čudo Božje. Ne znam. I jučer pričamo mi kako bismo htjeli vidjeti osobu koju znamo a koja je trenutno jako jako loše. Prijateljica govori da misli da ne želi ipak, ne želi ga pamtiti takvog, gledala je svoje dvije tete na samrti i misli da ne može ponovno prolaziti kroz to. Razumijem ju i podržavam. Ja sam ipak nekog drugog mišljenja. Mislim si, što ako sam ja na smrtnoj postelji i moji ljudi me ne žele doći vidjeti jer se boje kakva će im slika mene ostati. A ja umirem, a oni se boje slike. A oni su živi. I onda ih ne vidim. Sama pomisao na to mi slama srce.

Nema smisla gubiti vrijeme na odnose u kojima ne rastemo. U kojima nas se ne pita kako se osjećamo. U kojima nemamo slobodu da se izrazimo. Nema smisla se žrtvovati zbog nekoga. Nema smisla spavati i buditi se sa toksičnim ljudima. Nema smisla kukati i tračati. To nas drži u niskoj vibraciji. Ajd možemo malo. 😀

Da maknete kukanje i tračanje koliko ljudi bi vam ostalo za razgovor?

Ugodnu subotu i nedjelju vam želim, čitaoci mog Dnevnika.

Do sljedećih mojih misli.

Zagrljaj.