Ležim na kauču i pišem ovo. Boli me grlo i dobila sam temperaturu pa sam ostala doma dva dana. Sutra mi je rođendan. Odlučila sam da će mi bit dobro do sutra ujutro jer imam planove i ne želim rođendan provest u krevetu. E i da, danas se farbam u smeđe. Zadnji put sam bila smeđa kad sam imala 21.godinu čini mi se. A sutra ću imati 33. Aj Bože pomozi i daj da sve to obavim kako sam poželjela. To su sitnice i nisu toliko bitne stvari u životu ali trenutno ih želim.

Jučer sam zaspala na kauču i usnula sam san. Oni koji čitaju Dnevnik znaju da analiziram svoje snove i da se poneki ostvaruju, tj. ove godine su se do sada 5 ostvarila. Ne na isti način kako su sanjani ali nesvjesno mi je davalo dobre znakove i usmjeravalo me prema onome što se u konačnici dogodilo u realnosti. Također, čitam Junga sada i sretna sam što sam zaronila dublje u istraživanje snova. Toliko toga je u nesvjesnom da naš svjesni um to nikada neće moći razumjeti.

Da se vratim na san, ovdje pišem skraćenu verziju. Živim u zgradi u svom stanu, velikoj zgradi sa velikim predvorjem. Ne mogu zatvoriti svoja vrata jer su polomljena i držim ih i pokušavam zatvorit. Cicko bježi iz stana, izlazim za njim i u to vrijeme izlazi jedna astrologinja s kojom sam se inače čula u siječnju. Nisam znala da i ona živi u mojoj zgradi i počnemo pričati dok mi Cicko bježi kat po kat dolje i ja idem za njim. Dolazi do predvorja, ulazna vrata su zatvorena ali on bježi kroz prozorčić koji je iznad vrata i odlazi van. Vani pada kiša kao luda i ja vrištim za njim. Doslovno vrištim dok mi glas puca jer ne mogu zamislit život bez njega. Cicko je inače moj mačak. Ali on je puno više od mačke, vrlo je poseban. Skoro sam sigurna da je moj anđeo čuvar i iscjelitelj. Kako je sav pokisnuo vani, vraća se u zgradu, uzimam ga u ruke i krećem prema stanu. Uđem u stan, opet držim vrata koja su polomljena na više dijelova, opet se nalazi moja astrologinja ispred mene. Govorim joj da je Cicko moje nešto emocionalno za koje sam jako vezana, gleda me sa pogledom neodobravanja i govori mi da ju pitam bilo što sada, dat će mi besplatan odgovor. Razmišljam i ne znam što da ju pitam. ”Jesam li na pravom putu u svom životu?” – pitam ju. Ona mi lijepo govori: ”Jesi.”, i ode. Zatim dolazi neki muškarac i popravlja mi vrata. Gotov san.

U moje 33,godine života sam puno toga prošla. I kad sam ove godine pomislila da sam prošla SVE život mi je opet pokazao da nisam i da mogu i da će puno toga još biti. Netko kroz život korača nesvjesno i misli da je žrtva sudbine dok netko shvati da je koračao nesvjesno pa se osvijesti i krene gledati život kao jednu veliku školu u kojoj je nekad dobro a nekad loše. I sve to dobro i loše je na kraju dobro jer sve je sa nekom svrhom i sve je to naša duša od prije birala. Kad dođeš do toga da to shvatiš na taj način, život postaje puno jednostavniji. Barem meni. Pa tako sam u 33 godine svog života prošla teško djetinjstvo koje mi je ostavilo dugoročne traume, rastavu roditelja koja je bila sve samo ne mirna i normalna, seljenje previše puta za jedno dijete, neimaštinu, prekide, prevaru, alkoholizam člana obitelji koji je skoro doveo do smrti te osobe, sisački potres, te nedavno iznenadnu smrt jedne od najbitnijih osoba u mom životu. I to je skraćena verzija.

U ovom Dnevniku ostavljam pokoju riječ mog privatnog života samo zbog toga jer vjerujem da moje iskustvo može pomoći nekome. Osobno jako vjerujem u mijenjanje svijeta na bolje na način da možemo više komunicirat u vezi toga što prolazimo, što nas muči, što osjećamo i što nam je potrebno. Previše toga je danas u kurcu u svijetu. Ljudi su izgubili humanost. Svaki dan netko prebije ili ubije ženu i prođe nekažnjeno. Muškarcima su nestala muda. Bitno je da se nešto snimi a manje je bitno da se pomogne. Ja znam da su ljudi u kurcu a opet vjerujem da se možemo promijeniti. Vjerujem u gram dobrote koji živi u svima nama. Vjerujem da možemo doseći taj nivo emocionalne inteligencije pa da ponovo budemo ljudi. Da se ne okreću obrazi na nasilje. Da se ne šuti na nepravdu. Lako je što ja vjerujem u to, ja to i živim i tako i postupam. I uvijek se nadam da motiviram nekoga sa time da se zauzme za sebe i na taj način pomogne svijetu.

Iako vjerovanje ponekad nije dovoljno. Trebamo se trgnuti i početi ulagati u svoje mentalno, duhovno i emocionalno zdravlje. Trebamo postati svjesna bića. Kad to uistinu postanemo onda će nam biti prirodno da pomognemo, sudjelujemo, podržimo i budemo tu za druge ljude. Bez obzira jesu li nam obitelj, susjedi ili stranci. Mi smo ovdje da si pomažemo međusobno, nismo sami na ovom svijetu. Dok to ne shvatimo, džabe nam sve pare ovog svijeta. Unutarnja praznina će ostat koja se ne može ispuniti sa novcima, kućama, autima i statusima. Znam iz iskustva.

Sad čitam što sam napisala i vidim da je sve nepovezano ali u mojoj glavi je sve povezano. 🙂 To je moj podznak Vodenjak, radi kako on želi i ne brine o pravilima i formi. Nastavak slijedi neki drugi put, znam da nitko ne čita previše teksta, ja prva ne.

Laku noć dragi ljudi. Sretan mi sutrašnji rođendan. 🙂