17/12/2022

Sigurna zona

Tijelo kao isprogramirano ulazi u auto i opušta se na svoj način. Emocije kao da su čekale da se maknu od ljudi da mogu izaći na površinu. Guši me to ponekad. Ulazim, sjednem, palim muziku. Balašević, ”ako umrem mlad….”. Prije pet minuta sam dobro, osjećam se dobro ali ulaskom u auto tuga preuzima mjesto i vlada tom kratkom vožnjom. Jesam li auto poistovjetila sa nekom sigurnom zonom, ne znam. Inače nemam strah ni sram u pokazivanju emocija pred ljudima. Većinom mi se sve na faci vidi. I bolje, pa nisam robot. Samo sam čovjek. Iako vidim da se ljudi ne znaju nositi sa tuđim emocijama. Svi odmah daju instant rješenja. Ili zamjene iskazivanje emocija kao kukanje. Jer nisu nas učili da smo sigurni u pokazivanju emocija.

”Pa život ide dalje…”

”Ajde budi dobro, nisam te navikao gledati tako…”

Teške su im tuđe emocije. Ne znaju se nositi sa njima. Ne znaju se nositi ni sa svojima. Mi ljudi ne znamo ni dati podršku. Pitam se bi li sve to govorili djetetu od pet godina da plače i pati? A često zaborave da svi mi nosimo naše unutarnje dijete sa sobom kroz život. I kroz njega imamo određene reakcije. Dijete treba podršku. Snažna Stela se želi nekad i odmorit od toga da bude uvijek jaka i dobro i stabilna. Za sebe a i za sve ljude u svojoj okolini. Predajem štafetu terapeuta nekom drugom.

Vraćam se na auto. Možda je moja podsvijest odlučila da je u autu sigurno. Nadam se da nije. Nadam se da je to samo neka faza. Od kad mi je ujo umro prestala sam meditirati i vježbati. Tek od nedavno sam ponovno krenula sa vježbanjem a i meditirat sam počela po dva puta tjedno, što je malo ali trenutno je najbolje što mogu. Također, ja sam veliki zagovornik bilo kakvog oblika terapije, smatram da nam je to svima potrebno i radim sve od sebe da svojim glasom utječem na to da terapija prestane biti tabu tema. Nisam redovni polaznik terapije i sada već duže vrijeme nisam bila na psihoterapiji i osjećam da je vrijeme. Vidim da ne mogu sama procesuirat sve što osjećam i treba mi pomoć i podrška. U ovome nema srama i nadam se da će jednog dana svaka osoba moći izreći pred svima: ”Ne mogu i ne želim sama. Potražit ću pomoć.”

”Misli pozitivno, život ide dalje, ajde ne plači” i slične gluposti nisu pomoć.

Na taj način nemojte pomagati ljudima. Sa time radimo samo gore. I za Boga miloga nemojte to govoriti djeci ako mislite da pomažete. Ne pomažete.

Moj život je u nekoliko zadnjih mjeseci otišao nekim svojim tokom i prekinuo sve moje planove. Svim silama se trudim vratiti na staru cestu ali sva energija je rasipana i ne želi na stari put. Kao da mi nešto govori da ne mogu više ovako.

”Moraš se odmoriti” – govori mi moj unutarnji glas.

”Moraš stati.”

”Ne trebaš sve napraviti.”

”Ne trebaš svugdje ići.”

”Ne trebaš svima biti sve i biti na raspolaganju.”

”Ne trebaš NIŠTA.”

Za promjenu budi sebi sve a sve ostale stavi na čekanje.

Budem, hoću, radim na tome…

Hvala na čitanju dragi moji, mislite na svoje bližnje i provjerite kako su. Neki dan sam pročitala odličnu misao, pisalo je da provjerimo kako su oni naši najsnažniji prijatelji koji su uvijek dobro. Nemojte biti jedni od onih koji su navikli da se netko drugi pobrine za vas. To morate vratiti. Izgubit ćete odnose. Možda baš izgubite odnose koji su kvalitetni zbog vašeg nemara i nebrige. Svi smo mi ljudi i svima nam treba siguran prostor kod ljudi koje volimo. Bez toga, ti ljudi nisu za nas.

Ugodan vikend svima.

Pusa.

2 komentara

  1. Bojan

    Odlično napisano Stela.

    Mnogo nas ovo prolazi samo se boje izraziti emocije,i sam prolazim slično kako mi je umro Tata. Svaki dan mi je novi početak i borba..🙏❤️☀️

    Reply
    • Stela

      Hvala ti na komentaru. Želim ti puno ljubavi prema sebi na tom putu.

      Reply

Submit a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

stela cavrić autorica
Stela Cavrić

Ja ne znam što pišem. Riječi same dolaze. Tipkam, tipkam… Kao da je nešto u meni i želi izaći van. Toliko toga, riječi, misli, snovi, neka sve ide van. Neka si svatko uzme što mu treba. Možda se netko pronađe u jednoj rečenici, možda u cijelom tekstu, a možda i nigdje.

I nigdje je u redu. Zapravo, sve je u redu. Prihvaćam, i idem dalje. Da se trebamo razumjeti sada, razumjeli bismo se. Možda ćemo sutra, možda za pet dana, možda za pet godina.

Neka bude kako treba biti.

Povezani blogovi

Trulost. Odnosi. Smrt.

Trulost. Odnosi. Smrt.

Smrt i odnosi. Strahovi. Zatvaranja u sebe. Stah od stvarnog gubitka i suočavanja sa time. Ne znam što pišem. Kao i inače. Samo znam da mora nešto...

Lampion više nije samo lampion

Lampion više nije samo lampion

Došla sam doma s posla, planirala sam ostaviti par rečenica ovdje u vezi izazova bez kukanja ali intuicija je imala druge planove. Upravo sam...

Mržnja

Mržnja

Postoji li mržnja ili je to samo patnja, tuga, nezadovoljena potreba, osjećaj duboke umanjene vrijednosti? Postoji li zlo ili je to samo neki...

Pretplatite se na newsletter!

Pretplatite se na newsletter!

 

Pretplatom dobivati ćete obavijesti o zadnje objavljenim pjesmama, dnevnicima i blogovima, kao i budućim inovacijama u sklopu rada bloga! Neću vam slati spam u bilo kojem obliku ili formatu.

Uspješno ste se pretplatili!