Nestaje mi prijateljica. Gubi se u ponoru, više ne zna plivati i ne želi pojas za spašavanje. Oči više ne svijetle, duh više nije slobodan. Vedrina, prkos i entuzijazam zamijenila su bolna ramena i noćne more. Ramena ne bole od bolova već od kontrole, noćne more nisu slučajnost nego odraz otrova koji se godinama sipa u malim dozama.

Nestaje mi prijateljica. Još jučer bila je mlada, sada ju ne prepoznajem. Tko je ta žena ispred mene, tko je ta starica? Što si je dopustila, zašto je to izabrala? Vidi li ona da svjetla nema u njemu, vidi li ona da samo ona vidi nešto što ne postoji. Guši se od ljubavi, utapa se u pažnji, stavljena je na tron u dvorcu u kojem samo raste trnje. Stavljena je na najveću stolicu na kojoj nitko ne bi sjedio. Gleda nas iz daleka, možda misli da joj zavidimo, pitam se zna li da ju žalimo. Pitam se zna li da se brinemo. Pitam se zna li da je izabrala smrt, a mogla je podršku. Pitam se zna li još uvijek što je ljubav. Pitam se zna li da se utopila odavno, i da nitko ne dolazi da ju spasi. Pitam se je li se kompletno predala i pomirila sa tim da je nestala.

Nestaje mi prijateljica. Zlatni kavez je i dalje kavez, znam, jer živjela sam u njemu. Samo moj je bio mirniji, njen je učestala borba između očaja i nade da će jednog dana biti sve dobro.

Pitam se zna li ona da neće biti dobro.

Pitam se zna li ona da nema više sjaja u očima.

Pitam se zna li ona da je sve isisao iz nje.

Pitam se zna li ona da je umrla i da u njenim cipelama hoda netko drugi.