16/05/2022

Borba dviju osoba

U meni se uvijek bore dvije osobe, barem su se uvijek borile dok nisam osvijestila neke stvari i prihvatila se u potpunosti. Prihvatila činjenicu da od sebe ne mogu pobjeći i da mi je jednostavno takav horoskop. Šalim se malo, vjerujem da skoro sve možemo promijeniti u sebi ali postoji ipak jedan taj mali dio koji nam je dan sa razlogom i sa kojim se moramo sprijateljiti. Kod izrade moje druge natalne karte, astrologinja mi je napisala da se moram sprijateljiti sa svojim Uranom, u protivnom ću postati njegov rob. U podznaku sam Vodenjak. Saturn i Uran vladaju Vodenjakom. Ne znam koliko se razumiješ u čari astrologije pa ću samo laički reći da je Uran taj koji mijenja, ruši staro, želi i traži da se stvori novo. Ne voli pravila, ne voli ograničenja. On stvara svoja pravila, on mora biti slobodan. On je sloboda. I on me jebe skoro cijeli moj život. Dok nisam naučila, shvatila, prihvatila i pomirila se s time i rekla sebi; dobro, sad shvaćam zašto sam takva kakva jesam i znam zašto sam tu.

Svejedno, zna biti jako teško. Ne mogu ti opisati taj osjećaj kada napokon dobijem sve što želim, nađem neki mir, osjetim da se mogu smirit i onda se on aktivira u meni i lagano kuha. Govori mi: ”Što si se opustila, nema komfora, vrijeme je za promjenu!” I onda meni preko noći dođe da pustim sve. Ostavim sve. Spakiram se. Maknem se. Odselim. Promijenim grad. Ljude. Samo da sve srušim i počnem negdje ispočetka. Da sam Stela od prije 3 godine vjerojatno bih to i sada napravila. Ali ova Stela se osvijestila :). Sada znam šta raditi sa njime. Sada se pustim, osjetim to rušenje iznutra i čekam neko vrijeme da dobijem odgovor od Svemira, Boga. I kada pustim, dobijem odgovor. Ali, mislim da će me Uran testirat cijeli život. Ja ove emocije i spoznaje ne mogu objasniti ljudima, donekle ih i razumijem. Ona osoba koja se ustane, radi, jede, dođe sa posla, kuha ručak i opet ide spavat mene ne može nikako razumjeti. Ja ponekad od 7-15h znam imati po dvije nove spoznaje. Osjećam da se mijenjam svaka tri dana. Nove uvide dobivam na tjednoj bazi. Kroz snove mi podsvijest šalje poruke. I onda me netko pita što ću radit za ručak. Ma kakav ručak, znaš li ti da je sada Jupiter ušao u Ovna i znaš li što to znači za čovječanstvo?! Nemam ja vremena za ručak. 😀

Ali nisam htjela pisati o ovome, tako je ispalo. Ispalo je kako treba. Predugačko je da pišem na instagramu pa neka bude tu. Htjela sam ostavit neke svoje emocije ovdje za tebe i neke nove spoznaje koje sam imala ovaj vikend u Zagrebu. Ja sam osoba koja ode sa curama van u Zagreb i usred kluba punog zgodnih ljudi, sa alkoholom na šanku, i treštanju narodnjaka, doživim AHA trenutak. Znam, ne mogu biti normalna. Niti želim. Doživim onaj trenutak spoznaje kao da sam bila u meditaciji.

U zadnje vrijeme se odlično osjećam, ali u vrijeme prije tog zadnjeg :), sam se osjećala kao da je došlo vrijeme da idem. Tu je ona priča o Uranu od gore. Osjećala sam se kao da je završila još jedna etapa u mom životu, kao da je vrijeme da se maknem od ove okoline, čak sam i razmišljala o tome da se preselim. Osjećala sam da je kraj neke stare mene i nova Ja zahtjeva nov grad, novu okolinu, nove ljude. Počela sam se vraćati u onaj svoj stari nemir ali nije to bilo vraćanje na staro, to je bio samo test. Ponavljanje gradiva. Test od Svemira da vidi jesam li naučila. Jesam li ona stara koja je bježala ili sam počela živjeti to što pričam i osjećam. Čak mi je prošlo kroz glavu da bih se mogla odseliti u Zagreb. Kao tamo je sve puno događaja, ljudi, gužva. Kao da mi je falila neka stara buka koju sam živjela u Rijeci dok sam bila na faksu. I kao što to obično biva kod mene, kada se nešto pitam vrlo brzo dobivam odgovor od Svemira.

Dolazim u subotu u Zagreb. Nalazim se sa frendicama u Areni, čekat ću ih unutra dok dođu i kao idem vidjet što ima. Ulazim u Arenu, unutra čovjek na čovjeku. Svi jure, žure, svakakva energija je u zraku. Imala sam osjećaj kao da me nešto toliko opalilo i samo mi je Intuicija rekla – to nije za mene. Ušla sam u jednu trgovinu, vidjela da ne mogu, izašla van i rekla si: ”ne mogu bit unutra”. Zahvalila sam se Bogu. Sve mi je bilo jasno. Prva spoznaja. Ipak ti ne fali gužva Stela.

Druga spoznaja. Ulazimo u noćni klub. Predivno uređen. Svi lijepi ljudi oko nas. Mi lijepe i raspoložene za ples i provod. Ženski izlazak. Par metara od nas stol sa nekoliko muškaraca (ja bih rekla dječaka al ajd). Pogledavaju cijelo večer prema nama. Mi smo u svom filmu. Par sati nakon toga jedan od nas nam prilazi, vidno alkoholiziran, odmjerava nas, želi nam prići ali nema hrabrosti. Prilazi do šanka, gleda u nas, gleda u šank, gleda u nas, gleda u šank. Možda je mislio da čitamo misli. Zajebao se jer ja ponekad i čitam misli. Mislim da su mu muda ostala doma. Odlazi do stola svojih prijatelja. Vraća se za 15 minuta. Ista priča. Šank, mi, šank, mi, šank mi. Odlazi. Valjda je očekivao da ćemo ga zaustavit i pitat hoće li šta popit. Okrenula sam se prijateljici i samo sam joj rekla: ”Nije ovo za mene.” Ponovo sam se zahvalila Bogu jer mi je sve bilo jasno. Neću u detalje, tko je skužio skužio je. Volim ja muškarce i ne diskriminiram, samo sam jedna od onih što misli da muško mora biti muško i ako nešto želi to i radi, uzima. Cijeli svoj život sam bila u muškom društvu i mogu ti reći da se jako puno stvari promijenilo od moje rane mladosti do sada. Muški su negdje putem izgubili muda ali veliku zaslugu tu imamo mi žene za to gubljenje. Ali o tome neki drugi put.

Uglavnom, nekad moram otići da bih shvatila da tamo gdje želim ići ipak nije za mene. Nekad moram otići da bih shvatila da to od čega odlazim u stvari želim, samo me stari programi žele povući natrag. Nekad me samo Uran testira. A nekad se moramo pomiriti sa time da u životu ne možemo imati sve što bismo htjeli i ponekad moramo izvagati što nam je bitnije a ono drugo manje bitno zadovoljavati po potrebi. Ja sam došla do toga da mi je najbitniji moj Mir, a svoj Nemir ću hraniti nekoliko puta godišnje i svi će bit sretni. I još nešto, zahvalna sam što osjećam što više ne vibrira sa mnom i to sa lakoćom mičem iz svog života. Vidim, upoznam, osjetim, hm, nije na mojoj frekvenciji, ok, nije za mene. Hvala ti Bože na tome.

Laku noć dragi ljudi.

0 Komentara

Submit a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

stela cavrić autorica
Stela Cavrić

Ja ne znam što pišem. Riječi same dolaze. Tipkam, tipkam… Kao da je nešto u meni i želi izaći van. Toliko toga, riječi, misli, snovi, neka sve ide van. Neka si svatko uzme što mu treba. Možda se netko pronađe u jednoj rečenici, možda u cijelom tekstu, a možda i nigdje.

I nigdje je u redu. Zapravo, sve je u redu. Prihvaćam, i idem dalje. Da se trebamo razumjeti sada, razumjeli bismo se. Možda ćemo sutra, možda za pet dana, možda za pet godina.

Neka bude kako treba biti.

Povezani blogovi

Mržnja

Mržnja

Postoji li mržnja ili je to samo patnja, tuga, nezadovoljena potreba, osjećaj duboke umanjene vrijednosti? Postoji li zlo ili je to samo neki...

Laže selo lažu ljudi

Laže selo lažu ljudi

Pustite mi ''Laže selo lažu ljudi'', rekla je baka dok joj je Matea turpijala nokte, ja sam ležala na drugoj strani a Rajna je otvorila youtube i...

Sretan mi 33.

Sretan mi 33.

Ležim na kauču i pišem ovo. Boli me grlo i dobila sam temperaturu pa sam ostala doma dva dana. Sutra mi je rođendan. Odlučila sam da će mi bit dobro...

Pretplatite se na newsletter!

Pretplatite se na newsletter!

 

Pretplatom dobivati ćete obavijesti o zadnje objavljenim pjesmama, dnevnicima i blogovima, kao i budućim inovacijama u sklopu rada bloga! Neću vam slati spam u bilo kojem obliku ili formatu.

Uspješno ste se pretplatili!