Na blogu. I manje na Instagramu.

Nisam prestala kompletno. Usporila sam. Smanjila sam. Nisam namjerno. Nastavit ću. Samo da mi postane opet stalo.

Jednostavno, ne osjećam.

Ili osjećam previše. I postala sam tupa.

Ne možeš mi ništa. Nema gdje ići. Do srca ne može jer ne znam gdje je. U mozak ne može jer se više ničega ne boji.

U oči ne može jer su vidjele svašta. Vidjele su bol, raspadanje, nesreću, bolest, smrt, oduzimanje, maltretiranje, ostavljanje, izdaju, nerazumijevanje, okretanje leđa, odlaženje…

Tražim si emocije po tijelu, kucam na sva vrata ali nitko ne otvara.

I u redu sam s time.

Nakon dugo vremena, ja sam dobro, istinski sam zadovoljna jer sam si dopustila da više ne budem veća osoba, jer sam si dopustila da okrenem leđa drami i otrovu. Dopustila sam si da ne pišem kao prije. Dopustila sam si da mi je ravno. Da mi nije stalo do ljudi kao prije. Da mi nije stalo do njihovih problema. Da ne popravljam. Da ne savjetujem. Da ne nudim pomoć. Da ne tražim smisao. Da ne nudim savjete.

Dopustila sam si da ništa nema smisla i da kažem na to sve ”jbg, život.”

Jesam li izgubila iskru? Ne znam, onu prošlu možda i jesam, ali vidim da je došla neka nova. Koja mi je još nepoznata.

Više ne gledam kako se drugi osjećaju.

Sada gledam samo kako se ja osjećam.

I ako se ja ne osjećam dobro uz tebe, uz situaciju, odoh.

Ne gledam unatrag više. Ne patim. Ne pružam sto šansi. Ova žena je prešla igricu.

I u redu je sa svime što joj dolazi. Uključila je mozak, postala realnija, postala odvažnija, postala odgovorna za odluke u svom životu. I govori svaki dan ”Da, životu”, ali životu kojeg ona bira. Ova žena odabrala je nakon jako dugo vremena – poštovanje prvo, sve ostalo drugo.

A zašto sam prestala pisati? Jer manje patim. Znamo da sretni ljudi ne pišu pjesme. Ili možda i pišu, samo ne idu u toliku dubinu. Iako ja osjećam da nisam prestala, samo sam stisnula pauzu dok se ne rodim ponovno, a ova žena koja se sada rađa mi se toliko sviđa, toliko je zaigrana, zabavna, oči joj sjaje, stalno pleše i pjeva. I dalje je život ponekad težak, ali ona kaže onom gore, Ti i ja, i nema straha. Ovu ženu čeka novi život koji će možda trajati još 40 godina, a možda dvije, i svejedno joj je.

Prestala sam pisati jer mi je ravno.

Jer sam sve prihvatila.

Jer ništa ne branim više.

Jer ne ganjam pravdu.

Dala sam si zeleno svjetlo da radim samo što ja hoću.

I neću ja prestat pisati ne, samo ću si uzeti još jedan period vremena da budem neopterećena ishodom i tome da moram biti nekome uzor.

Do nedavno mi je život bio u prevelikom stresu, zadnje tri godine borim se sa smrti u obitelji. Jedva dođem sebi nakon prve smrti, umre druga osoba… jedva dođem sebi nakon druge smrti, umre treća osoba. I sada mi se čini kao da je treća osoba umrla prije 10 godina, a umro je prije 5 mjeseca. A ja? Ja ne osjećam ništa.

Veliki dio mene je mrtav, otišao sa njima.

I pisat ću, i dijelit ću, i dat ću vam ono što je ostalo u meni.

Samo ne znam hoće li ikada biti kao prije.

I toliko toga bih ja još ovdje napisala, sa ovime nisam ni zagrebla površinu, ali pošto dugo nisam bila prisutna osjetila sam potrebu da se javim.. makar kratko.

Hvala dragi ljudi što ste tu.

Grlim,

Stela