25/12/2022

Za Božić, želim ti ovo

Dragi moji čitaoci, sretan Vam Božić. Ili nesretan. I miran. Ili nemiran. Ili predivan. Ili nikakav. Nema veze. Ne treba biti uvijek sretan. Ne treba biti savršen. Ispunjen gostima, darovima, veseljem. Nije to nikakvo pravilo. To je laž. Neka vam bude onakav kakav vam treba sada. To vam želim. Bitno da vam je dobro i da vam je ugodno u svojoj koži. Ako vam je predivno jer ste sa obitelji, u redu je. Ako vam je predivno jer ste sami, u redu je. Sve je u redu. Forsiranje i moranje neka se baci u smeće.

Ja sam ove blagdane prekinula dugogodišnju tradiciju izlaska sa prijateljima za Badnjak i okupljanje za Božić kod bake i dede. Bolesna sam i umorna. Točnije, iscrpljena sam. Ne pamtim kada sam bila zadnji puta toliko iscrpljena. Imam osjećaj da mi je sve izašlo tjedan prije Božića na emotivnoj razini i natjeralo me da legnem u krevet i odmorim. Ova godina je uzela svoje, bila mi je jedna od najgorih ikad u životu. Također, ne pamtim kada mi je zadnji put bilo tako stresno na poslu. Isto tako, životna energija ljudi je u padu. Sve je nikakvo. I ja sam trenutno nikakva. I u redu sam s time. Volim se i dalje. Ne grizem se, ne ljutim se na sebe. Ova faza dugo nije stanovala kod mene i očito je vrijeme i za nju. Neka ostane koliko treba. Život zna ponekad bolje od mene što mi treba.

I trenutno dok ovo tipkam sama sam kod mame u kući. Ona je nažalost otišla radit, sestre su kod bake, polusestru je mamin muž odvezao doma. Prošlo mi je kroz glavu pitanje, što bih ja u ovom trenutku zaželjela nekome za Božić, ali da nije klišejski ”zdravlje i sreću”, iako to i dalje svima želim. I onda mi je kroz glavu prošla situacija koju mi je mama danas ispričala. Odlučila sam ju podijeliti ovdje sa vama i poželjeti vam svima za Božić OTVORENOST kakvu moja obitelj ima. Luda smo obitelj, to je sigurno i jednog dana ću napisati i knjigu o svom djetinjstvu koje nije bilo baš sretno, Ali u svemu tome sam uvijek jako ponosna na otvorenost koju posjedujemo i koju nažalost, ne viđam baš kod drugih ljudi.

Moji roditelji su rastavljeni već jako jako dugo vremena. Moja mama ima muža i on ima jednu kćer koja ima 26 godina. Ona je odmah postala ”naša” a s njim smo vodile borbu jako dugo prije nego što smo si postali dobri. Karla je neki dan morala hitno u bolnicu na neki zahvat i moja mama je jedina bila slobodna doma i otišla je po nju. Također je otišla i po njenu mamu, koja je bivša žena od maminog sadašnjeg muža. I tako su njih tri došle u bolnicu. Doktor koji ih je dočekao je pitao Karlinu mamu tko je ona Karli, i ona je odgovorila ”majka”. Onda je pitao moju mamu tko je ona Karli, a ona je odgovorila ”pomajka”. 😀

Zaboravila sam napomenut da smo i vrlo komična obitelj. Nama je sve normalno i otvoreno. Naravno, ne moram ni govoriti da je doktor ostao zbunjen i nije imao što za reći. Vjerojatno ne viđa ovakve prizore svaki dan. Karlina mama se nije bunila na to što je moja mama rekla, već joj je bilo i drago to što Karla ima još nekoga u svom životu tko brine o njoj i tko bi joj pomogao kada treba.

Ima toga još u mojoj obitelji, ovo je samo jedan od mnogih primjera. Ja sam nažalost vidjela kako se ljudi promijene kad postanu bivši ili kada postaneš bivši/bivša, Kao da je pravilo da sada mora doći jedan zid između ljudi i kreću etikete. I onda vidiš tko je čovjek a tko nije. A nažalost, rijetko tko je čovjek. Većina prate samo neka društvena pravila i ono što bi se trebalo raditi kada se odnosi transformiraju. Zahvaljujem Bogu što ne spadam u tu sortu ljudi. Moji roditelji su dosta toga sjebali ali sam ponosna na njih što su me odgojili ovako i podarili mi otvorenost prema drugim ljudima. Pa čak i prema onima s kojima sam bila u partnerskim odnosima ali više nisam.

Tako da, dragi moji, želim vam otvorenost duha.

Želim vam da uvijek ostanete ljudi.

Želim vam da ne okrećete leđa nekome tko vam je nekad nešto značio samo zato jer više niste u partnerskom odnosu. Zbog te osobe ste vi takvi danas kakvi jeste.

Ako možete, pronađite oprost u vašem srcu. Nije bitno tko nam je bivši, sadašnji, budući.

Bitnije nam je da smo ljudi. Bitnije je da netko može računati na nas.

Bitnije je da smo otvoreni i da se ne etiketiramo po tome što smo nekad bili jedni drugima.

Čovjek je čovjek, bez obzira na to s kime dijelio godine, prošle, trenutne ili buduće.

Ugodni blagdani.

0 Komentara

Submit a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

stela cavrić autorica
Stela Cavrić

Ja ne znam što pišem. Riječi same dolaze. Tipkam, tipkam… Kao da je nešto u meni i želi izaći van. Toliko toga, riječi, misli, snovi, neka sve ide van. Neka si svatko uzme što mu treba. Možda se netko pronađe u jednoj rečenici, možda u cijelom tekstu, a možda i nigdje.

I nigdje je u redu. Zapravo, sve je u redu. Prihvaćam, i idem dalje. Da se trebamo razumjeti sada, razumjeli bismo se. Možda ćemo sutra, možda za pet dana, možda za pet godina.

Neka bude kako treba biti.

Povezani blogovi

Trulost. Odnosi. Smrt.

Trulost. Odnosi. Smrt.

Smrt i odnosi. Strahovi. Zatvaranja u sebe. Stah od stvarnog gubitka i suočavanja sa time. Ne znam što pišem. Kao i inače. Samo znam da mora nešto...

Lampion više nije samo lampion

Lampion više nije samo lampion

Došla sam doma s posla, planirala sam ostaviti par rečenica ovdje u vezi izazova bez kukanja ali intuicija je imala druge planove. Upravo sam...

Mržnja

Mržnja

Postoji li mržnja ili je to samo patnja, tuga, nezadovoljena potreba, osjećaj duboke umanjene vrijednosti? Postoji li zlo ili je to samo neki...

Pretplatite se na newsletter!

Pretplatite se na newsletter!

 

Pretplatom dobivati ćete obavijesti o zadnje objavljenim pjesmama, dnevnicima i blogovima, kao i budućim inovacijama u sklopu rada bloga! Neću vam slati spam u bilo kojem obliku ili formatu.

Uspješno ste se pretplatili!