S vremena na vrijeme izgubim vjeru. U Život, u Svemir, u Boga. U sebe. Izgubim vjeru u smisao i u svrhu. U dobrotu, u ljudskost, u prijatelje, u obitelj, u ljubavnike. U ono što su rekli i ono što nisu rekli. Izgubim se u očekivanjima. Pitam se jesu li prevelika ili premala? Jesu li dopuštena? Jesu li opravdana? Svejedno, izgubim se u njima.

Izgubim se u granicama. Svojim i tuđim. Izgubim vjeru da ih mogu postaviti. I pitam se opet, zašto je, zašto nije, što nije u redu sa mnom? Mislim li previše? Želim li previše ili premalo? Osjećam li previše? Možda osjećam premalo. Možda kada osjećam, ne kažem. Možda nemam vjeru u dubinu svoje duše.

S vremena na vrijeme izgubim vjeru u Ljubav, u postojanje, u kreaciju. Izgubim vjeru i pitam se čemu sve ovo. Čemu sve te škole i lekcije, koliko će još trajati? Pitam se što sam sve bila u prošlim životima. Pitam se ima li Karma veze sa time što me uvijek vraća na mjesta koja nisam do kraja zaliječila ?

Zašto mene vraća a druge ne? Možda se i drugi to pitaju za mene… S vremena na vrijeme pitam se zašto isto ponavljam, isto dopuštam, isto propadam? Zašto isto osjećam, isto mislim? Zašto se okrećem iza sebe?

S vremena na vrijeme izgubim vjeru, u svoj rad, u svoju promjenu, u svoje srce, u svoju dušu. U svoju dobrotu. U ljubav prema sebi. Izgubim vjeru u svoju svjetlost. Izgubim vjeru u spas. U povezanost. U odanost. U iskrenost.

Zašto nismo iskreni? Ne možemo se nositi sa svojim ili tuđim emocijama? Vjerujte mi, sa tuđim. Zato skrivamo. S vremena na vrijeme izgubim vjeru u zaštitu. Izgubim vjeru u Vjeru. I tada shvatim, u samom gubitku vjere svega što postoji, da mi baš to treba, toliko jako, da se podsjetim da Vjera ne treba vjeru. Vjera prihvaća moj gubitak vjere. Vjera ima ljubavi prema meni čak i kada ja nemam ljubavi prema sebi. Vjera vjeruje u mene čak i kada ja ne vjerujem u sebe.

Vjera vjeruje da sve ide po planu, da je sve dio univerzalne kreacije, i da je u redu da i ja ponekad nemam vjeru u nju. Da ju i ja ponekad ne želim, ne trebam, okrenem joj leđa. I tada kada me prihvati takvu, taj postupak Vjere vraća moju vjeru u nju.

2 komentara

  1. lemy9

    Poštovana Stela postavljate ispravna pitanja. Vjerujem da svatko od nas barem jednom u životu prije ili kasnije dođe u takvu životnu fazu koju opisujete. Iskreno se nadam da ćete pronaći svoju životnu svrhu i smisao. Lijepi pozdrav.

    Reply
    • stelacavric

      Pozdrav, hvala na komentaru. Ja sam pronasla svoju svrhu i smisao, samo me zivot ponekad protrese da vidi kako cu reagirat. Zato pisem i dijelim, da ljudi vide da je u redu osjecat sve. Pozz 😊

      Reply

Submit a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

stela cavrić autorica
Stela Cavrić

Ja ne znam što pišem. Riječi same dolaze. Tipkam, tipkam… Kao da je nešto u meni i želi izaći van. Toliko toga, riječi, misli, snovi, neka sve ide van. Neka si svatko uzme što mu treba. Možda se netko pronađe u jednoj rečenici, možda u cijelom tekstu, a možda i nigdje.

I nigdje je u redu. Zapravo, sve je u redu. Prihvaćam, i idem dalje. Da se trebamo razumjeti sada, razumjeli bismo se. Možda ćemo sutra, možda za pet dana, možda za pet godina.

Neka bude kako treba biti.

Povezani blogovi

Smrt

Smrt

Smrt je blizu. Vreba iza ugla. Može se pojaviti svaki tren. Može te pozvati i reći da je vrijeme. Kada dođe po tebe što ćeš prvo pomisliti? Da nije...

Novac

Novac

Gdje leži naša sreća? Naša moć i naš ponos? Što nas ispunjava iznutra? Zbog čega drhtimo? Čime se kupujemo? Čime se prodajemo? Kome? Prodajemo li...

Tata, opraštam ti

Tata, opraštam ti

Bili su sve ono što ti nisi. Sve ono što si trebao a nisi bio. Sve ono što si morao napraviti a nisi napravio. Sve ono što si trebao pružiti a nisi...

Pretplatite se na newsletter!

Pretplatite se na newsletter!

 

Pretplatom dobivati ćete obavijesti o zadnje objavljenim pjesmama, dnevnicima i blogovima, kao i budućim inovacijama u sklopu rada bloga! Neću vam slati spam u bilo kojem obliku ili formatu.

Uspješno ste se pretplatili!