Ne sjećam se baš svog dede sa tatine strane, umro je kad sam bila u osnovnoj školi. Sjećam se da je bio visok, crn i markantan. Pričaju da je bio jako zgodan, i po nekim starim slikama sam vidjela da je ličio na one holivudske zvijezde, ne znam je li se rađaju još takvi muškarci. Ja ga pamtim po tome da je bio strog i kad god smo sestre i ja bile ”zločeste” vadio je svoj remen i natjeravao nas po dvorištu. Ne sjećam se da se igrao sa nama. Ne sjećam se da se smijao sa nama. Sjećam se njega i njegove fotelje, cigare i kave, i remena kad je trebalo nas smiriti, To je moje sjećanje na njega.

Moja mama ima malo drugačije sjećanje na svog svekra. Ona priča sve najbolje o njemu. Rekla je da joj je pomogao kad njeni vlastiti roditelji nisu. Kada je bila trudna sa mnom i živjela u malom sobičku sa mojim tatom, njen svekar (moj deda) došao bi do nje svaki dan na kavu i pitao je li joj treba nešto pomoći. Također, sve što je trebalo za kuću mojoj mami i tati, on je kupio i pomogao koliko je mogao. Moji roditelji su se trebali odseliti u Australiju jer tamo imamo rod, i ja sam trebala biti tamo rođena, ali Bog je imao drugačije planove i moj deda je dobio kuću kao otpremninu i poklonio ju mami i tati. Mama priča kako se i dan danas sjeća tog dana. Bila je sama doma, tata je u to vrijeme radio u građevini po cijele dane, došao je deda i stavio ključ na stol, i rekao da idu vidjet njihovu novu kuću. Mama priča kako se sjeća svega tog dana, skakala je i vrištala od sreće, grlila je svog svekra i bila mu je neizmjerno zahvalna. Ona ima predivno sjećanje na njega.

Nitko nas ne poznaje sto posto. Ni mi sami sebe ne poznajemo sto posto. Znam ljude koji mi se ne sviđaju, ne paše mi njihova energija, a nekim ljudima su donijeli spas u život. Vjerojatno tako netko misli i za mene. I to nije ništa loše. Tako je kako je.

Ali ja se često u zadnje vrijeme pitam, tko su bili ti ljudi?

Tko je bila moja baka prije nego što je postala baka? Kakva je bila kao djevojčica, je li bila popularna ili je bila maltretirana? Koliko je puta bila zaljubljena? Koliko je puta imala slomljeno srce? Je li voljela pa bila ostavljena, ili je voljela ispunjeno do kraja života jednu osobu? Je li bila sretna uopće, ili je samo živjela i preživljavala jer je tako morala i trebala?

Tko je bio moj deda prije nego što je postao otac? Jesu li ga roditelji tukli? U one vrijeme je sve bilo drugačije. Je li imao vremena za igru ili je nakon škole morao u polje i hraniti životinje? Je li imao pravo pokazati emocije? Koji su mu bili hobiji? Je li bio sretan? Zašto je umro tako mlad? Je li mislio da je bio loš otac i djed? Je li ga ikad tko vidio kako plače?

Kakve tajne se skrivaju u ljudima koje poznajemo? Mislimo li da ih poznajemo ili poznajemo samo jednu njihovu titulu? Onu koja nam je dodijeljena rođenjem? Tko su oni kad nisu roditelji, bake i djedove, ujaci, tetke? Tko su ti ljudi? Pitaju li se oni ikad što će o njima misliti njihova djeca i unuci? Jesu li mislili da su zakazali? Koliko su bola trpjeli u sebi, koliko su suza skrivali, jesu li se istinski radovali kao djeca? Jesu li si dopuštali da budu ono što jesu? Mislim da nisu. I kad razmišljam o tome obuzima me tuga. I može netko reći da je sve to život i svako vrijeme nosi svoje prednosti i nedostatke. Svako vrijeme nosi svoju vrstu ljudi. Svako vrijeme nosi svoje terete i bol.

Slažem se. Ali ja bih svejedno htjela znati tko su ti ljudi. Valjda sada zato sve više pričam sa svojima, želim da mi pričaju o svom djetinjstvu, o svojim roditeljima, želim da mi pokazuju slike, snimam ih, slikam ih. Želim da mi to sve negdje ostane. Želim ih pamtiti po nečemu više.

Želim ih pogledati u oči i osjetiti ljubav ili tugu dok mi to pričaju.

Želim znati tko su ti ljudi.

Laku noć dragi ljudi,

čitamo se i dalje…