U svojoj knjizi imam samo jedan Tekst posvećen svom tati.

‘‘Tata, opraštam ti”, zove se.

Prije točno godinu i pol dana, par dana nakon mog rođendana, zvao me. Kuhala sam ručak i razmišljala sam da mu se ne javim. Većinom mi je teško razgovarati sa njime jer nikako ne izlazi iz te prošlosti, a ja sam sama sebi nekako obećala da neću više dopuštati da mi ljudi kradu životnu energiju. Javila sam se ipak. U jednoj ruci mobitel, u drugoj dinstam povrće.

”Pipo, ja ne mogu više.” Tako me zove od malena.

”Šta ne možeš više?”

”Ne mogu više ovako živjet. Ne mogu više.”

”Stela, ruke su mi krvave. Krvave su mi ruke, nisam htio raditi što sam radio, i zato su mi krvave.”

Muk. Strah. Panika. Nisam se snašla. Nisam znala što se događa. Kako on misli da su mu ruke krvave? Na šta to misli? Gdje je on? S kim je? Šta ima kod sebe? I sama se čudim sada kako sam ostala smirena, kako sam ga navodila na razgovor samo da ostane sa mnom na liniji. Pričala sam s njime, pokušavala sam barem.

Nekako i dalje nisam spremna sve ostaviti na papiru. Već sam nekoliko puta od tog dana razmišljala da napišem o tome i podijelim sa ljudima ovo iskustvo. Netko nema šanse da bi pričao o ovome javno. Taj netko nisam ja. Ja smatram da je jako bitno da se razgovara o ovim stvarima, o mentalnom zdravlju ljudi, o poteškoćama, o svemu onome što je ”sramotno” i oko čega treba šutjet.

Pa ću napisati samo ovo što sam napisala do sada.

Taj dan poziv mog tate je bio poziv u pomoć.

I dalje se čudim zašto je nazvao mene. Većinom kod takvih stvari je zvao drugu sestru, mene se najmanje zove jer ja najmanje zovem. Ima smisla. I taj dan je odlučio zvati mene. Samo što nije očekivao da ću ja zaista nešto napraviti. Zvala sam mamu i ona je zvala policiju. Moja mama i njezin muž su došli na mjesto gdje je bio moj tata. Vidite, kad su takve situacije u pitanju, nije bitno tko je bivši a tko sadašnji, bitno je samo tko je čovjek. Nažalost, sve puno ljudi a ljudskosti malo. Ovdje gdje sam ja, ako si bivši, onda si protjeran. Možda dok im se ne dese ovakve situacije. Tko zna. Ja sigurno ne.

Policija je došla tamo gdje je bio on. Sjedili su s njim dva sata dok svojevoljno nije pristao ići u bolnicu. Inače bi ga vjerojatno na silu utrpali u autu. Jer i dalje negdje policija trenira strogoću. Moj tata je bivši interventni policajac i bio je u ratu od početka do kraja. Zato su mu dali poštovanje. Od tu dolazi: ”Stela, ruke su mi krvave.”

Znate li vi koliko se njegovih prijatelja ubilo? Puno. Koliko se branitelja ubilo u HR? Previše. Znate li kako država brine za branitelje? Skoro pa nikako. Znate li vi da bez branitelja ne biste sada mogli živjeti kako živite? Nadam se da znate.

Ja sam u to vrijeme sjedila doma na stolici, jelo je ostalo na tavici i odlučila sam otići u Sisak. Morala sam. On me zvao, morala sam to odraditi da budem u miru. Jedna sestra je odlučila ići sa mnom. Da skratim priču, krenule smo i putem smo zvale doktore, medicinske sestre, i ispitivale što je bilo sa njim, gdje je, na kojem odjelu, kako je, je li priseban. Određena količina alkohola bila je u krvi. Tužno je to. Ali o tome se treba razgovarati, o tome treba podizati svijest. To se dešava svaki dan. Instagramski život nije pravi život. Ne zaboravite.

Doktorica nam je rekla da ne dolazimo večeras jer on nije priseban, i ne želi nas vidjeti. Ipak sam ja ta koja je zvala policiju. Došle smo kod babe, prespavale tamo i ujutro ravno za bolnicu.

”Stela, molim te nemoj radit scenu”. – govori mi sestra.

”Neću, prvo ću na fino i pristojno, ako to ne ide, onda ću napravit scenu. Ali ja danas ne idem iz te jebene bolnice dok ne vidim tatu.” – odlučila sam.

Zašto mi je to rekla? Ako ste slučajno zaboravili, bilo je vrijeme kad smo živjeli pod diktatorskim uvjetima i nije se smjelo bez Covid usrane potvrde nigdje. Pogotovo ne u bolnice. I obavezna je brnjica bila. Da budemo kuš i slušamo državu. Jer su oni znali bolje od nas. A mi nismo imale Covid potvrdu, nismo ni nosile brnjice. Mi smo slobodne žene, a najmanje od svega smo poslušne žene. Užasno sam ponosna na to.

Dolazimo ispred bolnice. Hrpa ljudi vani. Svatko ima nekog svog. Svatko nekoga čeka. Nekoga voli. Netko kupuje hranu, netko kupuje cigare. Nose medicinskim sestrama, one nose pacijentima unutra. Ali svi čekaju vani. Jer doba ljudskosti je tada završilo. Nije bitno ako umireš, ne možeš u bolnicu jer vlada korona. Halo!

Izlazi medicinski brat van, pita nas tko smo, šta smo. Objašnjavam mu tko smo i koga smo došle vidjeti. Govori nam da ne možemo ući unutra jer su posjete zabranjene. Ja mu ponovno objašnjavam zašto smo tu i što želimo. Odlazi u bolnicu. Vraća se. Govori nam opet da ne možemo unutra i da će provjeriti sa doktorom kako nam je tata. Ja sam i dalje fina i pristojna. Govorim mu ponovno i naglašavam da ja ne odlazim danas dok ne uđem u tu bolnicu i dok ne vidim svog tatu. On nam govori da možemo vidjeti tatu kroz prozor. A prozor ima rešetke.

Je li došlo vrijeme da prestanem biti fina?

Ponavljam još jednom, ”Mi ne odlazimo dok ne uđemo u bolnicu danas i dok ne vidimo svog tatu. Kako bi ti reagirao da te tata zove i kaže ti da će se ubit? Pod svaku cijenu mi ulazimo danas unutra.”

Odlazi. Vraća se. ”Dođite unutra, doktor će vas primiti.”

Sve se može kad se hoće. I to bez covid potvrde.

Ulazimo unutra i jedan čovjek nam govori, ”Bravo cure, svaka vam čast.”

Inače, svi ljudi vani su slušali naš razgovor.

Nažalost, svi ti ljudi taj dan nisu vidjeli nekog svog.

Vjerojatno jer su poslušni.

Njega su smjestili na najgori odjel. Privremeno. Došle smo gore, kretanje tim hodnikom je bilo kao u sceni nekog filma. Došle smo do doktora koji inače nije ni nosio masku. A bitno da te žele streljati ako ju ne nosiš. Ne sjećam se sada što nam je točno rekao, ali divio se našoj upornosti i načinu kako smo uspjele ući u bolnicu. Vidjela sam mu o očima da nam je iskazao poštovanje.

Dolazi i tata. Upozorio nas je doktor da to sada nije naš tata, to je osoba pod tabletama koja nije svjesna toliko i koja mora regulirati svoj živčani sustav.

Da, to nije bio naš tata. Bilo mi je grozno u toj prostoriji. Ne znam kako sam uspjela ostati ”jaka”. Kasnije sam se raspala, i tjedan dana kasnije sam se raspadala. On je drugi dan izašao iz bolnice i za sada je i dalje dobro. Sada se smijemo na tu situaciju. Govori mi da ne može vjerovat da sam zvala policiju. ”Pa samo se ti zajebavaj da ćeš se ubit” – govorim ja njemu.

Želim reći, ne mogu svi očevi biti jaki i pružiti nam očinsku figuru koja nam je potrebna. Bilo bi lijepo da je tako, ali to je daleko od istine. Vidim danas, puno ljudi na instagramu stavljaju fotke sa svojim tatom, pišu lijepe stvari, a za pola od tih ljudi znam da nemaju dobar odnos sa svojim ocem. Zašto se onda lažemo i dalje?

Zašto mislimo da moramo ispuniti neka luda očekivanja?

Moj tata je takav kakav je. Jebiga, puno toga je prošao u životu. Nije ga život mazio, nije imao dobro djetinjstvo. nije dobio ljubav kada mu je trebala. I mogao je biti bolji. I mogao je biti jači. I trebalo mi je da bude jači. I trebalo mi je da bude muškarac i otac kakav treba jednoj djevojčici. Ali nije. I to je to. Ali je moj, takav kakav je i prihvaćam ga takvog sada. To je bio njegov put. To je bio njegov izbor. I ja sam u potpunom miru u vezi toga.

Sretan vam dan očeva, ako vam je otac živ i u dobrim ste odnosima, vi ste sretni ljudi.

Ako vam je otac živ i u lošim ste odnosima, i to je u redu, ali nađite način da oprostite i njemu i sebi ako se ima što za oprostit.

Radite na sebi da maknete zamjeranja, govorim vam iz iskustva.

Kada maknemo zamjeranja, život nam se mijenja na bolje.

Tuđe puteve ne možemo shvatiti, nismo Bog i ne bismo se trebali petljati u tuđu Karmu.

Možemo samo pronaći Mir i u potpunosti prihvatiti sve što nam život nosi.

Laku noć dragi čitaoci.