Budim se ujutro sa mišlju kako sve prolazi. Budim se sa nekim emocijama koje preko noći moraju postati sjećanja. Budim se sa obrisom osobe pokraj mene a do nedavno je bilo tu više od obrisa. Budim se sa porukama koje se više ne šalju, koje se više ne primaju.

Budim se sa mišlju da sve prolazi.

I proći će sve.

I nove šanse koje si dala nekome. I nove prilike koje su zasjale zbog nekoga. I povjerenje koje si dala. I ljubav. I zagrljaji. I poljupci. I razumijevanje. Proći će sve. Ponekad, kao da nikad nije ni postojalo. Proći će kao što prolazi misao glavom dok se voziš u autu i sjetiš se da nisi kupila kruh. Tako prolaze i neke osobe našim životom. Kao da tu nikad nisu ni bile. Jer njihovi postupci odnesu sve što su nam unijeli u život. U tom trenutku nije bitno koliko dobrog su unijeli, bitan je zadnji postupak koji je pokopao sve ono ispred.

I onda se sjetiš, proći će sve.

I sva obećanja. I ljubav. I sve prilike za prijateljstvom. I sva nadanja. I sva žaljenja. I svaki odnos.

Prolazi.

Sve prolazi.

Tko ostaje? Što ostaje?

Je li ostajemo sami?

Je li samo sebi možemo vjerovati? Jesmo li mi ti koji uvijek dajemo više razumijevanja? Jesmo li mi ludi, čudni, naivni? Ili smo samo normalni?

Jer sve izgovorene riječi koje nisu izrasle u djela, prolaze. Nestaju. Propadaju.

I prolazi život. I prolaze dani. Prolaze svi ljudi kroz naš život, koračaju našim putem, i na kraju prođu. Idu dalje. Neki sa nama, Neki bez nas. I prolazi ljutnja. Bijes. Tuga. Gorčina. Očaj. Prolazi i ljubav, strast, suosjećanje. Prolazi sve. A mi naivni čekamo i mislimo da neke stvari ne mogu proći. Da nešto imamo kod sebe zauvijek.

Probudila sam se sa mišlju da će sve proći.

Zastrašuje me to malo.

Nekad ne želim da to sve prođe.

Nekad samo želim zadržati trenutke, stisnuti se uz njih i reći im koliko mi znače.