Ne mogu plakati. Ništa mi ne dolazi. Osjećam se začuđujuće dobro, pitam je li to neki obrambeni mehanizam ili sam stvarno dobro. Ako sam stvarno dobro, pitam se kako. Nije mi trenutno jasno. Pokušavam plakati ali ne ide. Malo se oči zasuze ali ništa ne kreće. Plakala sam na sprovodu i malo nakon toga ali nisam osjećala težinu, nisam osjećala kao da umirem. Nisam se osjećala kao nakon smrti uje. Osjećala sam se lakše. I zbog toga se ne osjećam dobro.

Prošla godina mi je bila najgora godina u mom životu, umrla je moja najdraža osoba iz djetinjstva. Moj Ujo. Dok ovo pišem, idu mi suze. Mislim da njegovu smrt neću nikad prežaliti. Mislim da ću ljudima dugo ići na živce sa time što stalno govorim isto. Ali tako se osjećam. Ne mogu vjerovati da ga nema, ne mogu vjerovati da je otišao. Moje sve iz djetinjstva. Moj zaštitnik, moj komičar. Uvijek se igrao sa nama sa svim rođendanima, vodio me na more, radio grimase kako bi nas nasmijavao, branio me od tate kad me htio tući. Svega se sjećam. Njega se sjećam najviše. Ostala je takva praznina u meni koja nikad neće biti ispunjena više. Samo ću naučiti živjeti s njom. Mislim da ću i nakon 15 godina kad dođem na njegov grob plakat ko budala i htjet provest vrijeme tamo sa hladnim spomenikom i umjetnim cvijećem. Tamo je i njegova slika i moj tekst za njega. A u mojoj knjizi će imati cijeli dio posvećen njemu, i vjerojatno ću pisati o njemu dok ne umrem.

Godina dana je prošla, umrla nam je baka. Prošle subote je bio sprovod. Nakon smrti uje otkrili smo da ima leukemiju, tko zna koliko ju je dugo imala, samo je naglo postala loše nakon smrti sina. Možemo reći da je umrla od tuge. Godina dana patnje ali i borbe da ostane sa nama, iako je sigurno u mislima samo htjela otići sinu. Nisam joj htjela reći da ja ne vjerujem u to da ide k njemu. Ja vjerujem da je njegova duša već u nekom drugom tijelu, živi neki drugi život, a opet možda ju i čeka pa da skupa idu u sljedeći život. Ne znam. Nisam Bog. To samo On zna. Slušala sam priče od prijateljica kako su im umrle teta, mama, i nakon toga par mjeseci bake, djedovi. Isto od tuge. Slušala sam to i čudila se kako je to moguće. Gledala sam na to kao na neki drugi život koji se ne može dogoditi meni. I onda se baš to dogodilo. U godini dana sam ostale bez dvije osobe koje su mi obilježile djetinjstvo. Koje su mi uljepšale djetinjstvo. Obogatile život. Pomogle. Samo u godini dana. Pa kako je to moguće? Što se to stvarno događa ljudima? Kako to ljudi prežive? I onda vidim sebe, vidim svoju obitelj, vidim svoje prijateljice, svi su živi. Hodaju, žive život, postoje. Boli ih to još uvijek ali tu bol nekako strpaju u ruksak i nose sa sobom. Bol neće otići, samo će biti u jednom od kofera kojih vučemo dok ne umremo.

Pitam se i dalje zašto ne mogu plakati. Možda jer sam prošle godine u ovo vrijeme isplakala svoj cijeli život. Izgubila volju za životom. Izgubila sve ono što me zanimalo i dobila sam ravnodušnost. Briga me što će biti sa mnom. Briga me hoću li živjeti ili umrijeti. Tako sam se osjećala. Slomljeno. Raspadnuto. Tužno. Pretužno. Toliko tužno da nisam vidjela ništa svjetlo u svom životu. Toliko je na mene utjecala smrt mog uje. Naišla sam tek nakon pola godine, tad sam dobila mrvicu volje za životom. Bože, kako mi je bilo teško. Vjerojatno zato sada ne mogu plakat. Izbjegavam svake radnje koje bi me mogle dovesti u stanje od prošle godine. U stanje potpunog raspadanja duše.

I sada sam htjela pisati o svojoj baki, ali očito ne mogu. Ja i dalje pišem o njemu. Ja i dalje plačem zbog njega. I ovo neće biti neki motivacijski tekst gdje ja sada pišem da je teško ali će biti bolje, i samo treba biti pozitivan, i sve je to život. Ne. Ne volim takve isprazne fraze. Ne volim preskakanje procesa. Ne volim guranje pod tepih u ime pozitivnosti života. Ako treba plakat ću još pet godina u čast osobi koja mi je značilo veoma puno. Ako treba neću plakati zbog bake sada ali znam da će me opalit svjesnost o njenoj smrti kad tad. I tada ću se nositi sa time. Ako treba pisati ću o njima dok ne umrem. Bolje da pišem o ljubavi koju osjećam nego da prodajem prazne priče.

Ovo je još jedna nedjelja u mom životu.

Ovo je još jedan tjedan u mom životu.

Jedna nedjelja manje.

Jedan tjedan manje.

Ovo je još jedna godina gdje sam izgubila još jednu osobu koju volim.

Dvije voljene osobe manje u mom životu.

To je puno.

To se neće moći nadoknaditi.

Volite se ljudi i budite si dobri.

Nježnost i ljubaznost su potrebne u svijetu.

Potrebni su nam zagrljaji i spoznaja da smo voljeni.

Recite to svojima.

Moja baka je umrla a nikome od nas nikad nije rekla da nas voli.

I ne zamjeram joj to. Ona to nije mogla. Nisu ju naučili. Njena mama nije bila dobra mama.

I ona nije bila baš dobra mama.

Ali je bila najbolja baka.

Ako možete promijeniti smjer svoje obitelji, budite vi ti koji će pozvati ljubav i oprostiti što se treba oprostiti,

Ne znam što je gore, otići u grob sa zamjeranjem i tajnama, ili raspasti se nad lijesom zbog neizgovaranja svojih emocija.

Grlim vas,

Stela.