Jučer sam čula više puta rečenicu:

”Nikom nije stalo.”

Ljudi prolaze svašta, bore sa sa svojim mislima svaki dan, sa svojim strahovima, tugom, pitanjima kako će dalje nakon nečega, i nemaju to sa kime podijeliti. Jer na kraju, nikom nije stalo. Stalo im je prvih 5, 10 minuta. Stalo im je dok te gledaju kako plačeš, dok te slušaju kako pričaš o gubitku, i kad se okrenu, zaborave na tebe, i nije im stalo.

Je li to zaista tako?

Koliko smo empatični, koliko razumijemo, koliko suosjećamo? Jesmo li dobri jer smo dobri, ili smo dobri jer si hranimo ego? Koliko smo dobri jer smo dobri, ili smo dobri kako bi drugi rekli kako smo dobri?

Je li nam zaista stalo? Možemo li se promijeniti jer nam je stalo? Možemo li se žrtvovati jer nam je stalo? Možemo li dati dio svog vremena nekome jer nam je stalo? Možemo li zvati svaki dan prijateljicu jer nam je stalo? Do kada trebamo pitati nekoga kako je nakon što mu je netko blizak umro? Do kada se brinemo?

Ja i dalje vjerujem da je nekima stalo.

Iako mislim da nas je malo, I da, sebe svrstavam u tu skupinu ljudi kojima je stalo.

A oko sebe vidim ljude kojima većinom nije stalo.

Pa ljudi vole pse pa kada im kažem da koriste maskaru koja testira na psima, sažale se na dvije minute i onda odu i kupe tu maskaru. I to rade moje prijateljice, moje sestre. Zašto? Jer im nije dovoljno stalo. I to je jedina istina.

Da ti je dovoljno stalo, napravio bi to.

Da ti je dovoljno stalo, promijenio bi to.

Da ti je dovoljno stalo, ne bi radio nažao drugima.

Moja jedna sestra je rekla nedavno nešto meni i drugoj sestri. Rekla je kako je zanimljivo što smo odlučile odlaziti češće u Sisak otkad je umrla baka i otkad je deda ostao sam. Kako se to nismo sjetile u zadnjih godinu dana dok je baka bila bolesna, pa da idemo češće nju vidjeti jer smo prije dolazile 2-3 puta godišnje doma.

I znam da je najteže to priznati sam sebi, ali možda nam nije bilo dovoljno stalo. Ne znam. Želim misliti da nije tako, ali možda jednostavno je.

Možda nama ljudima stvarno nije dovoljno stalo. Ni do sebe, ni do drugih ljudi, ni do životinja.

Jer da je, gledali bi što kupujemo. Gledali bi što i koga jedemo. Gledali bi koga povrjeđujemo. Gledali bi kome pomažemo.

Okružena sam i ljudima kojima zloba izlazi iz ušiju.

Ljudima koji ne mogu živjeti u miru, koji se hrane dramom i sretni su kada nekome nađu životnu grešku i kada se njih pohvali jer su za nešto u pravu. Nije ih puno ali i njih par djeluje kao da ih je sto. Kakvi grozni i tužni ljudi. Kakav život to mora biti kada si ti stalno napet i sretan si kada radiš probleme. Kakav život to mora biti kada misliš da su svi protiv tebe, i onda sto teorija zavjera živi u tvojoj glavi.

Što je sa ljudima?

Do koga je takvim ljudima stalo? Njima nije stalo ni do sebe, jer za takav život je potrebna velika borba.

Unutarnja borba nekoliko ličnosti, i svaki dan jedna ličnost dominira.

Takvi ljudi nisu sretni. Takvi ljudi nemaju mir u duši.

Je li takvim ljudima stalo?

Ne znam. Uhvatim sebe kako razmišljam o Karmi koja im treba doći, i pitam se zašto im nije već došla, i onda se sjetim da nisam Bog, kažem mu da poništi šta mislim jer me strah da mi se ne vrati.

Ja i dalje naivno vjerujem da je ljudima stalo.

I dalje želim vidjeti ono malo srce koje kuca u grudima i koje želi napraviti ono što je ispravno.

Sto puta su mi izdali povjerenje, sto puta sam se prevarila u ljudima, ali ja i dalje vjerujem da možemo biti bolji ako radimo na tome da budemo bolji. Ako to zaista želimo. Ako nam je zaista stalo.

Jedino što sam sada promijenila je to da sam naučila u koga mogu investirati svoje vrijeme.

Tko je vrijedan moje dobrote.

Tko nije zao.

Tko želi biti dobra osoba. Tko ima moralni kompas bez obzira na sve što se događa oko njega.

I dok god postojim, kad čujem rečenicu, ”Nikom nije stalo”, ja ću reći da to nije istina.

Meni je stalo.