Uzmi moje ruke i vodi me, neka tipkaju po ovoj tipkovnici ono što želiš da se čuje. Ono što ni ja ne čujem niti ću ikada biti sposobna čuti. Osjećam pola života da se trebam davati drugima i živjeti kroz druge, na način da me izazivaju i iscjeljuju. U svim tim načinima poznatim samo Bogu i Svemiru, ja sam mala kao kišna kap, koja nestane prije nego dotakne cestu. Kako sam toliko mala a moje srce zvuči kao pljusak usred grmljavine kada želim da nešto mora biti rečeno kroz mene? Trenutno osjećam kao da sam između svjetova, sa jednom nogom na zemlji i sa dušom negdje između, koristim riječi svih svjetova, slušam note koje ne razumijem ali osjećam, i ostavljam ih ovdje jer znam da je ovo moj način, svrha i misija.

Nikad neću biti kao normalan svijet.

Pola života sam se pitala zašto ne mogu biti kao normalni ljudi, što to živi u meni i ne da mi da se smirim i živim kao većina ljudi. Nikad nisam mogla objasniti taj svoj nemir koji me tjerao da kopam, istražujem, bježim od sebe i drugih. Nisam mogla shvatiti što je to u meni što mi ne da da dišem normalno, nego želi da se utapam svaki put kad uđem u more. Pola života pitajući se čemu sve te misli u mojoj ludoj glavi, čemu svi ti jezici koje ne razumijem, čemu svi ti snovi koje ne znam prepričati. Što želi život od mene?

Hvala Bogu pa je ta polovica života završila i više ne tragam za tih odgovorima. Sada tragam samo kad na duže stanem i postanem dosadna sama sebi. Iako su to rijetki trenuci jer meni nikad nije dosadno samoj sa sobom. Nekad sam sama sebi najbolje društvo. Moja potreba nije nestala. Moja potreba se proširila na puk. Nije mi više dovoljno ako dotaknem jednu dušu. Iako, mislim da se tu ne radi o meni više, Mislim da netko ima drugačiji plan za mene i On zna što je u meni, i zna da mogu u kratkom roku dotaknuti više duša. Možda se vara. Možda ne mogu ništa od toga. Možda sam zamijenila Boga i Ego.

Sve što je u meni mora izaći van. Ne borim se više sama sa sobom ni sa svojim demonima. Bila sam prije u meditaciji. Uvijek se pojavi jedan mali demon uz moje anđele. Vidjela sam ga, uzela za ruku, prenijela mu svoje svjetlo i rekla neka sjedne s nama dok meditiram. Neka me ne ometa. Volimo i njega. Sjeo je i nije se bunio. Sada je 21.11h. Anđeli su sa nama.

Laku noć dragi ljudi.