25/07/2022

Najteži dani mog života

1.dio

05.25h zvoni alarm, gasim ga, palim mobitel. Adela mi uvijek sere zašto gasim mobitel dok spavam, što ako se nešto desi a mene se ne može dobit. Sto puta sam joj objasnila da je to zbog zračenja, ne želim da mi oštećuje mozak. Palim mobitel, poruka od Adele u 02.59h; ”Nazovi me kada se probudiš! Prvo nazovi mamu i Mateu, pa mene.”

Mi ljudi ne razmišljamo inače hoćemo li dobiti takve poruke. Takve poruke se uvijek dešavaju nekom drugom, ili u filmovima. Moje sestre su čekale 2 i pol sata da se ja probudim. Čekale su 2 i pol sata da podijele sa mnom tugu.

Pogledam njenu poruku, legnem u krevet i mislim si što se desilo. Nisam ni pomislila da nam je Smrt došla u posjet. Kod ovakvih poruka većina bi pomislila da je nešto strašno ali ja u tom trenu nisam mislila ništa. Nazovem Mateu i onako pospana pitam ju što je bilo. – ”Stela, ujo je umro.” Govori mi. Tražim ju da mi ponovi. ”Ujo je umro”, ponavlja mi. Šta, tko, koji ujo, naš ujo, MOJ ujo? ”Da, ujo je umro. Vozio je bicikl, bilo mu je slabo, sjeo je, digao se, pao je i više se nije ustao.” Matea mi sve objašnjava. Šutim. ”Matea, je li ja sanjam?”. – ”Ne sanjaš, ujo je umro.” Plačem nekontrolirano. Tresem se. Umirem. Ponovno ju pitam, ”Matea, je li ja sanjam?”. – ”Ne sanjaš Stela, ne sanjaš. Spremaj se. Čekale smo da se probudiš. Idemo za Sisak. Odmah.”

Sjedim na krevetu. Pitam se ponovo je li to sve san. Kako to misli da je moj ujo umro? Gledam okolo. Tražim nešto po zidu. Tražim neki spas. Nema ga. Nema ništa. Ne mogu ustat. Ne mogu razmišljat. Ne mogu se pakirat, Ne mogu krenut. Ne mogu hodat. Ne mogu vozit. Jednostavno NE MOGU. Treba mi pomoć. Ne mogu se pokrenut. Zašto toliko boli i kada će prestat? Onda se sjetim, tek je počelo.

2. dio

”Oprostite, smetamo li vam?” Pitamo ljude koji su bacali zemlju na njegov lijes. Bacaju, jedan po jedan, lopata za lopatom. Bacaju tu zemlju kao da zakopavaju truplo. Pa i zakopavaju truplo. U lijepom lijesu sa ugraviranom ružom. A mama mi je neki dan rekla da mu je najdraži cvijet bio tulipan. U 53.godine njegova života nisam to znala. Znala bih da sam pitala.

Govore nam da ne smetamo i čudno nas gledaju, Vjerojatno nisu nikad doživjeli da ljudi nakon sprovoda ostanu uz grobno mjesto i čekaju. Što mi čekamo? Ne znam. Da vidimo hoće li ga dobro ”spremiti”. Hoće li ostati zemlje sa strane. Hoće li grob ostati uredan. Ne znam. Možda jednostavno ne možemo krenuti dalje. Mi i dalje stojimo, oni i dalje zakopavaju a mi pričamo koji lik je bio taj naš ujo, koja budala ponekad. Smijemo se. Plačemo, Stojimo kao duhovi ispred groba, duhovi u crnom na posljednjem ispraćaju. Ujo, čekamo da vidimo hoće li to sve obaviti kako treba pa onda odlazimo. Ne mogu vjerovat da te puštam tamo. Ne mogu vjerovat da ne ideš dalje s nama. Ne mogu vjerovat koliko boli.

Sve je uredno, zakopali su te, spremili su te, pomeli su ostatak zemlje i oprali su spomenik. Svo cvijeće su stavili na ploču. Da ti vidiš koliko ljudi ti je došlo a ti nigdje nisi mogao ostati duže od pola sata, Iznenadio bi se. S obzirom na to koliki si ”luđak” bio ponekad, ostavio si dubok trag. Uzeli smo bijelo cvijeće sa crvenim ružama. Volimo te, Stela, Adela i Matea.

3. dio

”Deda, uđi unutra.” Užas. Muka mi je. Ne znam što se desilo a sada biram lijes, cvijeće, muziku. ”Nisam nikad ni pomislio da ću birati lijes za sina.” Jedva hoda, vidno ošamućen, slomljena srca i duše, drži se za jednu štaku i bira lijes za sina. Bože, je li ovo moguće? ”Stela, znaš da je moguće. Duša je odabrala. Znaš to. Sjeti se.”

Ne mogu se sada sjetit, ne mogu sada biti prosvjetljena, ne mogu sada prihvatit, ne mogu i ne želim. Tako sam se osjećala tada. Kao da sam zaboravila sve što znam. Kao da sam zaboravila da postojim. Bože, molim te samo da baka preživi. Te misli su nam bile svima u glavi. I sada su.

”Želite li bijelu, smeđu ili sivu plahtu za pokojnika? Želite li i jastuk. To vam je 500 kn, ovo vam je 300 kn. Možete uzeti i bez plahte i jastuka. Ovaj lijes vam ide najviše a oni tamo u kutu gore su najskuplji. Uzmite si malo vremena pa razmislite.” Što da razmislimo? Ovu ružnu plahtu da mu stavimo u lijes? Kako netko može razmišljat u toj situaciji? Deda hoda, gleda ljesove. Njegovi koraci su trajali satima. Matea stoji sa strane. Ja stojim sa strane. Suzdržavam suze. Korak po korak. Vječnost po vječnost. Praznina. ”Cure, što mislite o ovom?” – ”Može deda.”

Moj dio

Napisala bih ja još deset dijelova ali nema smisla. Ostavljam ovdje neku uspomenu i emociju, neka svježa sjećanja. Jednog dana će ovo biti daleko sjećanje i jednog dana ću znati razlog svega ovog i svrhu njegovog odlaska. Osoba sam koja vjeruje da se sve događa sa razlogom, ne vjerujem u slučajnosti i uvijek u svemu vidim neki znak i na kraju neku svrhu. Znam da je duša odlučila otići i prihvatit ću to s vremenom. Pišem ovo danas i plačem po tko zna koji put. Mislim da sam pustila toliko suza koliko nisam godinama. Sjetila sam ga se danas u 15.30h dok sam još bila na poslu i plačem od tada. Mama mi je prije rekla da sam uvijek bila njena podrška i da me moli da se saberem malo, jer joj treba moja podrška. Odgovorila sam joj, ”bila bih ti podrška da nije umro moj ujo.” Samo je rekla, ”znam.” Možda je sebično od mene da ga oslovljavam kao ”moj ujo” jer ipak ima još dvije nećakinje, ali tek sada sam svjesna da sam uvijek nesvjesno svima kad bih pričala o njemu govorila da je on Moj ujo.

Nemam puno riječi za napisat trenutno o njemu niti želim da ovo bude patnja upakirana u tekst za prodaju ljudima. Sve ovo je gledano mojim očima. Za neke je bio dobar, za neke je bio loš. Jedino što je sigurno je to da je bio posebna biljka. Čudak. Sarkastičan. Provokator. Ali meni je bio najdraži. Najdraža osoba mog djetinjstva. Najpozitivnija osoba mog djetinjstva. Očinska figura. Tata, ako ovo čitaš žao mi je ali tako je. On je meni bio sve što mi je bilo potrebno u tim nekim godinama. Takvo sjećanje želim imati na njega.

Čujem ti glas u glavi. Čujem ti smijeh. Čujem kako svima govoriš da ne seru. Čujem kako se svađaš sa svima. A meni si govorio da ću krepat ako ne jedem meso? Hm, baš me zanima što bi sad rekao na to.

Na ovaj način se ja opraštam od tebe. Ovo je moj način. I pisat ću još puno o tebi, pratit ćeš me kroz moje riječi. Bit ćeš mi u knjizi. Bit ćeš mi u srcu i duši. Do nekog sljedećeg Teksta i sna.

Nedostaješ mi užasno,

tvoja najdraža nećakinja <3

0 Komentara

Submit a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

stela cavrić autorica
Stela Cavrić

Ja ne znam što pišem. Riječi same dolaze. Tipkam, tipkam… Kao da je nešto u meni i želi izaći van. Toliko toga, riječi, misli, snovi, neka sve ide van. Neka si svatko uzme što mu treba. Možda se netko pronađe u jednoj rečenici, možda u cijelom tekstu, a možda i nigdje.

I nigdje je u redu. Zapravo, sve je u redu. Prihvaćam, i idem dalje. Da se trebamo razumjeti sada, razumjeli bismo se. Možda ćemo sutra, možda za pet dana, možda za pet godina.

Neka bude kako treba biti.

Povezani blogovi

Borba dviju osoba

Borba dviju osoba

U meni se uvijek bore dvije osobe, barem su se uvijek borile dok nisam osvijestila neke stvari i prihvatila se u potpunosti. Prihvatila činjenicu da...

Duša se ne može staviti u ladicu

Duša se ne može staviti u ladicu

Ne ostave svi ljudi trag na nama. Postoje ti neki koji samo prođu kroz naš život, bilo to na pola sata ili na jedan dan a ostave takav trag da ih...

Bezvremenski

Bezvremenski

Danas me moja maserka opet ušpotala da zašto ne objavljujem češće na blogu. Ona bi da pišem skoro svaki dan, ja se brinem hoću li postati prenaporna...

Pretplatite se na newsletter!

Pretplatite se na newsletter!

 

Pretplatom dobivati ćete obavijesti o zadnje objavljenim pjesmama, dnevnicima i blogovima, kao i budućim inovacijama u sklopu rada bloga! Neću vam slati spam u bilo kojem obliku ili formatu.

Uspješno ste se pretplatili!