Danas sam bila na plaži šest sati. Plivala sam, čitala sam knjigu, pila sam kavu, gledala sam u more, u nebo, u poneke ljude. Cijeli dan sa svojim mislima. Odmor za dušu i tijelo. Kroz cijeli današnji dan prolazile su mi razne misli kroz glavu. Razne emocije su se javljale. Znala sam kad dođem doma da ću nakon dugo vremena ostaviti nešto u Dnevniku. Mislim da ću samo spustiti tu neke svoje misli, možda će zvučati i nepovezano, ali tako je u mojem mozgu. Nepovezano, ali ipak sve povezano. Meni vjerojatno, drugima ne toliko.

Povremeno se pitam kada će oni ljudi koji toliko plaču zbog ozljeda pasa, mačaka i ostalih kućnih ljubimaca prestati koristiti kozmetiku koja testira svoje proizvode na tim istim psima, mačkama i zečevima. Tvoja kozmetika se ne testira na svinjama koje jedeš nego na psu za kojim licemjerno tepaš kad ga vidiš na cesti. Shvati. Ako voliš pse, prestani koristit kozmetiku koja testira na psima. Ili nemoj cvilit za psima kad ih vidiš na cesti. ”Kako je sladak.” Je, sladak je i u laboratoriju kad mu stavljaju maskaru od Loreala na oči. Pa ga bace u kantu za smeće kad bude iskorišten mentalno i fizički. Ako te ovo trigerira, drago mi je. Jer živiš u iluziji da voliš životinje. To nije baš oke.

Čitajući jednu knjigu shvatila sam koliko sam narasla i koliko sam prerasla neke stvari. I da se odmah razumijemo, nisam odjednom. Intenzivno radim na svom metalnom i duševnom zdravlju zadnje tri ili četiri godine. I nastavit ću raditi do kraja života. Jer vidim koliko je promjene to uvelo u moj život. Koliko sam se zavoljela kad sam prihvatila sve dijelove sebe. A one ograničavajuće dijelove mijenjam i dan danas. Cijeli svoj život sam govorila da se neću udavat. Nisam tip od te vrste tradicije, ne volim svatove, previše ljudi, previše pravila, previše moranja za jednog Vodenjaka u meni. I većinu svog života sam bila jako tvrda po pitanju onoga što ne želim a što želim. Kroz rad na sebi sam naučila što znači prihvaćanje, i sada mi se za većinu toga živo jebe, jer to oslobađa. Više nisam tako kruta. Izlazim konstantno iz svoje zone komfora. Ne ukalupljujem se. Ne govorim ”ja sam ovo, ja sam ono, to nije moj đir, to nije za mene.” Sada uvijek prvo probam pa procijenim. Sada uvijek kažem ”a hajmo pa ćemo vidjet”. I otkad sam postala otvorena za Život, i Život je postao otvoren za mene. I donosi mi predivne stvari. Ali da se vratimo na moju imaginarnu svadbu. Od kad nisam više kruta žena mogla bih se udat. I dalje mi to nije zanimljivo. I dalje ne volim svatove. Ali ako će moj partner to htjeti, mogu. Ne stvara mi nemir više. Vozila sam se u autu sa plaže danas i razmišljala sam o tome da nikad kao mala nisam maštala o svojim svatovima. A koliko znam, to rade većina curica. Ali nekoliko puta kroz život mi je prošla slika mene kako idem prema oltaru (a ne idem ni u crkvu), i za ruku me vodio moj ujo. Ne moj tata. I tako se vozim u autu danas i plačem jer njega više nema, a htjela sam da on bude taj za mene. Prošla je godina dana od smrti. Ujo fališ mi neizmjerno i sada.

Kada sam se prestala javljat prva u nekim odnosima, ti odnosi su se prestali javljati meni. Shvatila sam više puta već da od deset puta što idem negdje sa nekom osobom, ja se javim devet puta i iniciram druženje. Meni se čini da to nije prijateljstvo,

Ponekad mi fale ”ajmo? – ajmo!” ljudi u mom okruženju. Svi u nekim svojim poznatim okvirima, čekaju bolje dane očito.

Tako bih voljela da svi krenu na neku vrstu terapije. Ljudi, ljudi, ni ne znate koliko biste bili bolji ljudi sebi, i drugima oko sebe. Neće vas spasiti šoping, ljubavnik, muž, posao, prijateljica. Ako ste dugo u negativnim emocijama i uvijek mislite da je krivnja u drugima, sa ljubavlju vam govorim, uložite u sebe i svoje unutarnje zdravlje. Život će vam se promijeniti na bolje. Život će vas obožavati.

I molim vas, prestanite tračati. Ubijate se sa time. I ubijate ljude oko sebe sa time.

Sa ljubavlju,

ja nakon terapije na moru 🙂