Došla sam doma s posla, planirala sam ostaviti par rečenica ovdje u vezi izazova bez kukanja ali intuicija je imala druge planove. Upravo sam napisala dva odlomka teksta o mom procesu bez kukanja ali nisam osjećala da je to tekst za danas kad mi duša želi zapisati nešto sasvim drugo. Sve je obrisano i evo sada pišem ovo.

Dakle, stigla sam doma, krenula rezati povrće za juhu i odlučila sam nazvati mamu i baku. Zovem mamu, ne javlja se. Zovem baku, kaže ima problema sa stolicom, pije neke tablete, malo ju boli, leži u krevetu, deda je vani i hrani kokoši. Kaže da je inače dobro i zvučala mi je dobro. Tko je prvi puta na mome Dnevniku možda će se pitati zašto pišem o baki i dedi pa samo želim reći da je ovo jedino mjesto gdje pišem instant misli o tome što mi se trenutno događa u životu, ovaj dio na mojoj web stranici nije poetičan. Ovdje je samo realnost. Moja obitelj je prije pet mjeseci doživjela jedan veliki gubitak jako drage nam osobe, iznenadni gubitak i nekako se svi još oporavljamo od toga i pokušavamo pronaći smisao u toj smrti. Dok ovo pišem idu mi suze, svaki dan je drugačiji, nekada sam skroz ok a nekada se skroz raspadam.

Uglavnom, zapričam se sa bakom o snovima i govorim joj kako sam opet sinoć sanjala uju. Vodio je moje sestre negdje i ja sam se pojavila s njima i samo sam se okrenula i počela nekontrolirano plakati. Bio je tamo a bio je mrtav. Teške emocije. Također sam joj ispričala još jedan san koji sam imala prije desetak dana. isto se on pojavio, i u snu sam ja znala da je mrtav ali samo se pokazao meni i razgovarao sa mnom. Ona me slušala i rekla da sigurno je nešto u snovima, ona u to vjeruje.

”A kako ćemo Stela moja, bliži mu se rođendan…”

Prekidam sa njom i zove me mama. Pričamo o njenom danu i kažem joj da sam opet sanjala uju. Ona mi je rekla neke rečenice zbog kojih sam morala zapisati ovaj tekst. Rečenice koje su opet ostavile trag u meni i moraju biti podijeljene sa svijetom.

”Nisam nisam mislila da nešto može ovoliko boljeti. Puno ljudi mi je umiralo i svaki put bih bila tužna ali ovo je prvi put da mi je umro netko tako blizak srcu. Netko koga sam jako voljela. Umro je moj brat. Sve je tako nestvarno. Nejasno. Ne razumijem kako se to desilo. Nekako Stela, kao da to ne mogu prihvatit. I sada mu se bliži rođendan i bliži se Božić. Ma da mi je netko rekao da on neće biti s nama za Božić, rekla bih mu da je lud. Od svih ljudi koje znam pa da mi umre brat. Ne mogu vjerovat. Moj brat. Ja sam ti sada počela gledati onaj dio u trgovinama gdje su lampioni i aranžmani za grobove. Meni lampion više nije samo lampion. Ne mogu samo kupiti lampion. Moram kupit lijepi lampion. On mora pasati sa svime što je tamo. I on mora pasati sa prigodom. Kupujem božićni lampion, pa ću kupit uskršnji, i tako za svaku prigodu. I odlučila sam da ću mu kupit bor. On je obožavao ukrašavanje za Božić, obožavao je kititi bor. Lampice. On je meni slikao bor i slao slike. Pa on je kitio bor. Uživao je u tome. Koji muškarac voli kititi bor? Pa skoro niti jedan. I našla sam ti ja bor, idem ga kupit u ponedjeljak i onda ću ga okitit, i kupit ću lampice pa će i svijetlit tamo. Moram samo zaštiti kabel zbog kiše. I tako. Želim da sve ima kako treba na grobu. Želim da je lijepo i da je baš onako kako je on volio.”

Joj mama, rasplakala si me i plačem cijelo vrijeme sada…

I dalje neizmjerno fali,

naš Dado.