Oduvijek sam voljela crtati. Sjećam se kako bih sjedila u dvorištu iza kuće u kojoj sam odrasla i crtala bih susjedovu kuću. On je imao najljepšu kuću u susjedstvu, veliku, sa velikom ogradom, nekoliko pekinezera i velikim bazenom za ribice. Sestre i ja smo obožavale ići tamo, igrale bi se sa psima, hodale bi hodnicima te kuće i divile se ljepoti i čistoći. Uglavnom, ja bih si tako uzela stolicu, svoje flomastere i bilježnicu, i sjedila i crtala. Također, imala sam bilježnicu sa modnim kreacijama. Htjela sam biti modna kreatorica. Jao koliko sam kreacija nacrtala, kad bih barem sada to mogla vidjeti, samo da se prisjetim tih trenutaka istinske sreće jednog djeteta koje tada nije znalo ništa o problemima života.

U školi mi je učiteljica hrvatskog jezika jednom rekla da će me zadaviti ako ne upišem likovnu akademiju. Sada mi je smiješno. Ja i akademija. Više sam bila po kafićima nego na faksu. Iako sam tada htjela studirati psihologiju, ali očito ne dovoljno jako jer sama pomisao na preveliko učenje mi je bila grozna. Ja sam išla na faks da se zabavljam. 🙂

I što se onda dogodilo?

Dogodio se život. Mala Stela je polovicu života morala provesti u borbi, nekoj vrsti tuge, patnje, žaljenja, izdržavanja… Umjetnička strana se ugasila. Nestala je. Dijete u meni je nestalo. Žena u meni nije se nikad ni probudila. U meni je živjela jedna buntovna ženska, dominantna, u čestoj borbi sa ljudima oko sebe i sa svijetom. U meni je živjela jedna veoma ljuta djevojka. Ljuto dijete. Kakva umjetnost. Kakva lakoća. Kakva ženska energija. To nije postojalo.

Kad sam se prije 3 godine raspala u meditaciji, tada se raspao moj ego na tisuću komadića i vidjela sam cijeli svoj život kako mi je prošao kroz glavu. Vidjela sam sebe malu kako plače u hodniku, kako spava sa jaknom u krevetu jer nismo imali drva za naložiti peć, vidjela sam svoje male sestre kako sjede na stepenicama i plaču dok se mama i tata svađaju i natjeravaju po cesti. Mislim da nismo imali niti jedan Božić normalan dok se nisu rastali. Skoro svaki je bio sa dolaskom policije. Bar koliko ja pamtim.

Vidjela sam i slike sebe kako ranjavam druge ljude, svoju obitelj, svog tadašnjeg partnera. Moje rane su toliko ranjavale druge ljude da kada sam ja to osvijestila, osjetila sam svu bol, svoju i njihovu. Sjedila sam na podu svog dnevnog boravka i plakala danima. Poželjela sam da me nema. Poželjela sam da ne živim više ovaj život. Nisam mogla podnijeti sve te emocije. Sve to bilo je PREVIŠE u tom trenutku. Kasnije sam shvatila da sam ja prošla sama ono što ljudi prolaze na terapiji mjesecima, a neki možda i godinama.

Ali sada znam da je Bog imao drugi plan za mene. Sada znam da sam trebala to proći kako bi sve ove riječi koje ostavljam vama došle do vas, i do svih onih kojima najviše trebaju.

…

Prije par mjeseci vidim objavu Sip & Paint u Poreču i dobivam snažan osjećaj u trbuhu da moram biti tamo. Osjećaj je bio toliko jak, cijelo tijelo mi je vrištalo da ja moram tamo biti. Kako god znam. Dogovaram se sa jednom osobom sa kojom sam se nedavno zbližila i odlazimo zajedno. Doživljavam nešto predivno. Doživljavam nevjerojatnu podršku žena. Nevjerojatnu energiju. Doživljavam takvu lakoću kista na mom platnu, kao da su moje ruke plesale svoj neki ples. Osjećala sam se kao Žena u punom smislu te riječi. Ponijela sam i svoju knjigu jer je prijateljica htjela kupiti za nekoga svoga. I dok smo mi slikale, vlasnica kafića je uzela moju knjigu i malo je listala i čitala. Kasnije je izrazila želju da pročita par tekstova.

Ona je čitala, nas šest je ostalo, i plakale smo. Tj. one su plakale, i onda sam i ja zaplakala kada sam vidjela njih. Kada sam osjetila da su ih moje riječi dirnule. Jer to nisu bile samo moje riječi. To su bile riječi iz moje duše ali za svaku ženu koja hoda ovim svijetom. Jer svaka žena se može pronaći u mojoj knjizi. Zatim je jedna od njih rekla da bismo trebale odraditi skupa slikanje i čitanje poezije!

I tada se rodila nova ideja. Ja sam bila oduševljena sa time, Amanda koja je vodila slikanje isto. Žene su izrazile želju, i mi smo osjetile da je to to. Nedugo zatim, Amanda me zove na njeno novo slikanje da dođem i pročitam nešto tekstova iz knjige. Dolazim, i isto nam bude predivno. Ovaj put žene su se uključile i počele me ispitivati, tako da smo završile u jednoj jako dobro raspravi i razmjeni riječi.

Zatim, Amanda me zove i govori da ima odličan plan. Odabrala je jedno predivno mjesto u Istri u Lupoglavu, kuće za odmor koje se zovu ”Trnoružica”, i želi da tamo napravimo slikanje na platnu i čitanje poezije. Odmah pristajem i dogovaram sa njom detalje. I ovom prilikom te želim pozvati da nam se pridružiš na ovoj radionici, koja je namijenjena i za žene i za muškarce. Slikat ćemo Ženu na platnu, čitat ćemo iz moje knjige. tj. ja ću čitati a ti ćeš slušati, pit ćemo domaće biljne čajeve i upijat ćemo energiju prirode. Družit ćemo se, razgovarat, izmjenjivat iskustva, možda dati i pokoji savjet, i najvažnije od svega, dati ćemo SIGURAN prostor svim emocijama.

I zato ako osjećaš da bi ovo moglo biti za tebe, ako osjećaš nešto u trbuhu dok slušaš moj poziv, DOĐI, pridruži nam se. Dođi sama. Dođi sa prijateljicom. Dođi otvorena srca i uma. Dođi i vidi što će se roditi iz toga.

Dođi na JESEN U ZAGRLJAJU ŽENE.

14.10. od 15 – 21 h – selo Mikulčići, Lupoglav, Istra

investicija od 60 eura

broj mjesta je ograničen

Slobodno mi se možeš javiti na mail sa prijavom.

Nadam se da se vidimo!

Grlim,

Stela