Dragi ljudi,

prošlo je dugo vremena otkad sam zadnji put ovdje nešto napisala. Jednostavno nisam imala volje, manje sam pisala općenito prošle godine. Ne znam iz kojeg razloga, nije mi se pisalo. Prvi dio godine mi je bio izuzetno stresan, dala sam otkaz nakon 11 godina, i to mi je bila jedna od najtežih odluka u životu. Vrlo brzo se pokazala da je bila i jedna od najboljih. Tada sam rekla Bogu da mi pošalje posao koji je tada bio za mene, rekla sam da želim slobodu, da se želim opustit, da želim da mi ponovno na poslu bude radosno. Nije prošlo tjedan dana, poslan mi je posao koji i sada radim, i cijelo ljeto sam se pitala je li moguće da mene netko plaća za ovo. Je li moguće da se ja ovoliko zabavljam na poslu. Postoji li ovo gdje? Bože, hvala ti.

Valjda sam se počela toliko zabavljati da nisam imala inspiracije za pisanje. Znate onu da tužni ljudi pišu pjesme. Pa ima i tu nešto. Ne bih ja rekla da sam tužna, više slomljena, i ponekad nesretna jer mi je život prebrzo oduzeo ljude koje sam obožavala. I znam da je njima bolje sada, ali meni nije bolje bez njih. Pa nekad napišem, i kažem, da sam nesretno sretna žena.

Zatim je završilo to ljeto gdje sam na poslu u špici sezone i onda kreće laganije. Trebalo mi je mjesec dana da dođem sebi od ljeta. Živjela sam kao da imam opet 20, a nije da sam u nekoj formi. Pa sam se sjetila da imam rok za treću knjigu, onda sam pet dana za redom bez izlaženja dovršavala knjigu. Pa sam dovršavala (ne)planner. Pa sam ušla u suradnju sa prijateljicom i njenim Brinem o sebi kalendarom. Pa je došao početak 12.mjeseca a nisam se ni okrenula.

Sjećam se kako sam u jednom trenutku pomislila kako sam napokon naišla. Napokon sam se posložila, sretna sam, ispunjena. dobro je, dobro sam. Tri godine za redom nam je umro netko iz obitelji. Tri godine za redom šokovi, patnje, gubici, traume, raspad obitelji, tradicije, svega. Ne može se čovjek lako posložiti nakon toga. Umro je ujo, 6 mjeseci mi je trebalo da dođem sebi, i taman sam počela disati, umrla je baka. Nakon njega jednostavno nije mogla naići, ona je umrla s njim tog dana. Njene oči nikad više nisu bile iste. Nakon nje smo ponovno jedva dolazili sebi… pa je godinu nakon umro deda, a on je imao svu volju svijeta za životom. Ali Bog je imao drugi plan. Umro je dan nakon ujinog rođendana, kao da je čekao da prođe rođendan, da ne moramo obilježavati i rođendan i njegovu smrt. Sjećam se da smo mislili svi iz obitelji, bar mi koji smo ostali, je li moguće da se ovo događa, je li nas netko Gore zajebava. Pa svake godine netko umre. Nikad, nikad, ne bih rekla da će mi se obitelj urušiti preko noći. Ne želim to nikome…

I onda sam otupjela. Nakon svih tih smrti kao da sam prestala osjećati. Velika ravnodušnost. Sve je u redu. Ne dotiče me toliko toga. Ravno mi je. Nije me strah. Čemu planiranje kad sutra i ja mogu nestat? Čemu zamaranje kad zaista mogu umrijet sada, sutra, ujutro, noćas. Šta je zaista vrijedno u ovom životu? I prihvatila sam se takvom. Prihvatila sam svoju situaciju. Da me ne drži Vjera, ne znam kako bih ostala normalna. Ne znam bih li bila živa sada uopće. Čak sam razmišljala o tome hoću li moći pisati kao prije, kao da je to lagano počelo izlaziti iz mene jer sam svu tugu tad stavila na papir, svu radost, svu patnju, sve je bilo na papiru. Tada. I mislila sam da je to kraj, tada.

Ali Bog je opet imao druge planove.

Sjećam se kako sam rekla prijateljici na jednoj kavi da osjećam da dolaze neke promjene. Snažno sam to osjećala u sebi. Inače mi se takve stvari događaju, intuitivno znam da je nešto ”u zraku”, samo i dalje ne znam je li pozitivno ili negativno. Dva mjeseca nakon toga dolazim sa sestrama u Sisak kod mame za Božić, i 26.12. ujutro mama dobiva poziv i govori nam:

”Cure, umro vam je tata.”

Mama se slomila, klonula je i plakala. Ipak je on bio njena prva velika ljubav s kojim je provela oko 17 godina života. Adela i ja smo ostale šokirane, nismo suzu pustile. Ja sam se pitala je li ovo opet neki film. Je li ovo stvarnost. Tata nam je umro? Naš tata? Matea ulazi u kući i gleda nas, govorim, ”Matea, umro nam je tata.”

I ne mogu još pisati toliko o tome. Slomilo me. Ponovno. Do dna. Ponovno. 22 dana danas otkad znamo da ga nema. Nisu mogli utvrditi vrijeme smrti jer ga je susjed našao doma, kasnije smo saznali da je umro za Badnjak. Od jedne divne osobe smo čule da si je poklonio najljepši poklon za Božić. A nama najgori? I sada uz sve te smrti, dobivamo još jednu koju slavimo za Božić. I kad se kao ”treba” slaviti, mi ćemo proživljavati, sjećati se, da je tata umro za blagdane. Uvijek govorim da mrzim ono što se treba, pa eto Bog mi pošalje baš suprotno, jer i on zna kako sam ja kontra od onog što se treba. On i ja imamo zaista komičan odnos. Ali nisam ljuta na tatu. Ni malo.

Ono što mogu napisati za sada, jer se još raspadam svaki dan doma, da sam sa smrću uje, bake i dede, prestala osjećati. A sa smrću tate sam ponovno počela osjećati. Sve ono što sam mislila da više ne osjećam, sada osjećam. I toliko mi je žao što ga nema. Toliko me boli. A dok je bio živ, mislila sam da me neće boljet kad umre jer često nismo bili u nekim predobrim odnosima. Mogu reći da je gore kad vam umre netko a odnos nije toliko dobar i čist. Jer se kasnije pitate, jesam li mogla više i bolje. Jesam li mogla nježnije.

Mislim da je ovo samo početak mog pisanja o tati. On je bio jedna neshvaćena duša koja je većinu vremena bila nesretna, koja je ostavila sebe u ratu, koja je oboljela kasnije i izgubila sve. Ali je bio jak, iako smo mi mislile da je bio slab. Kad je umro, shvatile smo, i saznale smo, da je bio užasno jak. Oprosti tata što sam mislila drugačije.

I za sada je dosta plakanja.

Javljam vam da ću ove godine više pisati na blogu, možda čak više na ovaj način. Mijenjat ćemo malo i web stranicu, vrijeme za za upgrade. Dovršila sam treću knjigu, bar sam tako mislila, a sada osjećam da moram dodati neke stvari. Urednica mi je rekla neki dan da sam odabrala naslov koji je veoma jak i šokantan, da će mi vjerojatno selektirat publiku. Neće se svatko moći nositi sa naslovom, a pogotovo ne sa tekstovima unutra. Ja to znam. Kad mi se spustio naslov, znala sam da moram ići do kraja s njim. Bog je rekao ajde, ja sam rekla može. Neka se selektiraju ljudi, neka se filtriraju, nisam ja ovdje da bih nekog zadovoljila, tu sam da pišem i da nekom pomogne a dalje će se proces odvijati kako treba. (ne)planner će uskoro u tisak, ali za to ću napisati posebnu objavu.

S obzirom da me dugo nije bilo ovdje, ne znam više je li tko ovo čita, ali neka bude tu, onima kojima treba me uvijek nađu.

Hvala dragi ljudi,

čitamo se malo više u 2026.godini.

Grlim vas,

Stela