25/08/2022

Volim li svoje ogledalo?

$

Koliko se dugo mogu gledati a da ne skrenem pogled?

A ti dušo?

Gledam se u ogledalo i vidim ženu iako ju ponekad ne osjećam. Osjećam djevojčicu koja je u tijelu žene. Kada se gledam dovoljno dugo pitam se voli li djevojčica tu ženu i voli li žena tu djevojčicu.

Jesu li se napokon prihvatile? Jesu li si napokon oprostile? Jesu li konačno ponosne jedna na drugu?

Gledam se i dalje, i pitam se kako je toliko života već prošlo. Kao da sam jučer završila srednju školu. Kao da sam jučer bila djevojčica koja se pitala, ”dokle više”. Je li normalno da dijete preuzme brigu o roditelju?

Gledam se u ogledalo i znam da se volim. Osjećam se. Osjećam svoje tijelo. Dušu. Srce. Energiju. Smijem se zbog toga. Ali ponekad se pitam, volim li se stvarno? Volim li svoj odraz u ogledalu? Koji odraz pokazujem sebi a koji svijetu? Okrećem li obraz kada me povrijede? I kada me povrijede, volim li se i dalje?

Volim li svaku svoju ranu, svaki neuspjeh, svaku boru, svaki prekid, svaku bol, svaku ružnoću? Ili ih skrivam? Iza jakosti. Ne. Ne skrivam se više iza jakosti. Ionako je to bila lažna jakost. Sada znam, ranjivost je jakost. Pokazivanje toga je hrabrost. Mislim li da sam hrabra? Ponekad. Ponekad sam samo egoistična pa odašiljem što odašiljem.

Ali, volim svoje ogledalo. Volim sve osmijehe koji su me izvlačili iz nevolja. A bilo ih je. Volim sve suze koje su pročistile moje tijelo. Volim svaku ranu koja je dopustila da svjetlo prođe kroz nju. Volim svoju bol jer je počela pisati najljepše tekstove. Volim sve emocije koje se nalaze u tami. Ispod zemlje. One najdublje, najstrašnije. One agresivne, ljute, egoistične. Volim i njih. Volim sebe negativnu. Volim sebe koja te ponekad želi zapalit.

Moje ogledalo postoji u svakom čovjeku koji je bio i koji je dio moga puta. Komadići njihovog ogledala su ostali u meni. Volim i ona ogledala koja su se razbila od mene. Volim i ona koja su uništila moje ogledalo na tisuće komadića. Sve ih volim.

Ogledalo je nekada teško sastaviti ali svaki raspad i puknuće stakla je bilo tu sa svrhom. Sa svrhom da danas mogu reći da iskreno, predivno, strastveno, volim svoje ogledalo bilo ono cijelo, napuknuto, slomljeno ili razbijeno na komadiće.

0 Komentara

Submit a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

stela cavrić autorica
Stela Cavrić

Ja ne znam što pišem. Riječi same dolaze. Tipkam, tipkam… Kao da je nešto u meni i želi izaći van. Toliko toga, riječi, misli, snovi, neka sve ide van. Neka si svatko uzme što mu treba. Možda se netko pronađe u jednoj rečenici, možda u cijelom tekstu, a možda i nigdje.

I nigdje je u redu. Zapravo, sve je u redu. Prihvaćam, i idem dalje. Da se trebamo razumjeti sada, razumjeli bismo se. Možda ćemo sutra, možda za pet dana, možda za pet godina.

Neka bude kako treba biti.

Povezani blogovi

Prekasno

Prekasno

Hoće li nekada biti prekasno za sve ono što sam htjela napraviti a nisam imala hrabrosti? Hoće li biti prekasno za neke snove koji su ostali u...

Unutarnje dijete

Unutarnje dijete

Šaljem ljubav svom unutarnjem djetetu koje stoji samo na hodniku i gleda tatu kako nju ne želi vodit sa sobom. Stoji u hodniku, moli za pažnju, moli...

Ako me pitaš kako sam

Ako me pitaš kako sam

Ne pitaj me kako sam ako ne želiš znati što sam sinoć sanjala. Ako ne želiš znati sa kojom emocijom sam se probudila. Ne pitaj me kako sam ako ne...

Pretplatite se na newsletter!

Pretplatite se na newsletter!

 

Pretplatom dobivati ćete obavijesti o zadnje objavljenim pjesmama, dnevnicima i blogovima, kao i budućim inovacijama u sklopu rada bloga! Neću vam slati spam u bilo kojem obliku ili formatu.

Uspješno ste se pretplatili!