25/08/2022

Volim li svoje ogledalo?

$

Koliko se dugo mogu gledati a da ne skrenem pogled?

A ti dušo?

Gledam se u ogledalo i vidim ženu iako ju ponekad ne osjećam. Osjećam djevojčicu koja je u tijelu žene. Kada se gledam dovoljno dugo pitam se voli li djevojčica tu ženu i voli li žena tu djevojčicu.

Jesu li se napokon prihvatile? Jesu li si napokon oprostile? Jesu li konačno ponosne jedna na drugu?

Gledam se i dalje, i pitam se kako je toliko života već prošlo. Kao da sam jučer završila srednju školu. Kao da sam jučer bila djevojčica koja se pitala, ”dokle više”. Je li normalno da dijete preuzme brigu o roditelju?

Gledam se u ogledalo i znam da se volim. Osjećam se. Osjećam svoje tijelo. Dušu. Srce. Energiju. Smijem se zbog toga. Ali ponekad se pitam, volim li se stvarno? Volim li svoj odraz u ogledalu? Koji odraz pokazujem sebi a koji svijetu? Okrećem li obraz kada me povrijede? I kada me povrijede, volim li se i dalje?

Volim li svaku svoju ranu, svaki neuspjeh, svaku boru, svaki prekid, svaku bol, svaku ružnoću? Ili ih skrivam? Iza jakosti. Ne. Ne skrivam se više iza jakosti. Ionako je to bila lažna jakost. Sada znam, ranjivost je jakost. Pokazivanje toga je hrabrost. Mislim li da sam hrabra? Ponekad. Ponekad sam samo egoistična pa odašiljem što odašiljem.

Ali, volim svoje ogledalo. Volim sve osmijehe koji su me izvlačili iz nevolja. A bilo ih je. Volim sve suze koje su pročistile moje tijelo. Volim svaku ranu koja je dopustila da svjetlo prođe kroz nju. Volim svoju bol jer je počela pisati najljepše tekstove. Volim sve emocije koje se nalaze u tami. Ispod zemlje. One najdublje, najstrašnije. One agresivne, ljute, egoistične. Volim i njih. Volim sebe negativnu. Volim sebe koja te ponekad želi zapalit.

Moje ogledalo postoji u svakom čovjeku koji je bio i koji je dio moga puta. Komadići njihovog ogledala su ostali u meni. Volim i ona ogledala koja su se razbila od mene. Volim i ona koja su uništila moje ogledalo na tisuće komadića. Sve ih volim.

Ogledalo je nekada teško sastaviti ali svaki raspad i puknuće stakla je bilo tu sa svrhom. Sa svrhom da danas mogu reći da iskreno, predivno, strastveno, volim svoje ogledalo bilo ono cijelo, napuknuto, slomljeno ili razbijeno na komadiće.

0 Komentara

Submit a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

stela cavrić autorica
Stela Cavrić

Ja ne znam što pišem. Riječi same dolaze. Tipkam, tipkam… Kao da je nešto u meni i želi izaći van. Toliko toga, riječi, misli, snovi, neka sve ide van. Neka si svatko uzme što mu treba. Možda se netko pronađe u jednoj rečenici, možda u cijelom tekstu, a možda i nigdje.

I nigdje je u redu. Zapravo, sve je u redu. Prihvaćam, i idem dalje. Da se trebamo razumjeti sada, razumjeli bismo se. Možda ćemo sutra, možda za pet dana, možda za pet godina.

Neka bude kako treba biti.

Povezani blogovi

Pismo Egu

Pismo Egu

Hvala ti, ali sada moraš umrijeti. Došao je dan kada sam shvatila da moraš umrijeti. Kada sam shvatila da na ovom putu ti i ja više ne možemo...

Što je Život?

Što je Život?

Život je ona slika na platnu umrljana sa sto boja koje vrište da budu viđene. Bacajući ih na platno nemaju puno smisla, ali kad se slika pogleda iz...

Mislim da imam sve

Mislim da imam sve

Imam bilježnicu punu pjesama. Imam dušu punu tekstova. Imam srce puno strasti. Imam tijelo puno uspomena. Imam kosu punu morske soli. Imam oči pune...

Pretplatite se na newsletter!

Pretplatite se na newsletter!

 

Pretplatom dobivati ćete obavijesti o zadnje objavljenim pjesmama, dnevnicima i blogovima, kao i budućim inovacijama u sklopu rada bloga! Neću vam slati spam u bilo kojem obliku ili formatu.

Uspješno ste se pretplatili!