kako suzdržano mi govoriš da ti je drago zbog mene

kako mlitavo mi stišćeš ruku i čestitaš na mome trudu

kako čudno me gledaš dok me odmjeravaš i komentiraš kako mi je narasla kosa

i kako mi bolje stoji do ramena

kako se lijepo smiješ dok ti dijelim

svoju sreću i ono što me čini živom.

kako me kilavo grliš dok mi govoriš da me nisi htio povrijediti

kako se uporno trudiš da me ne pitaš

što ima novo kod mene

jer znaš da kod mene je uvijek nešto živo

a kod tebe je uvijek sve po starom

kako shvaćaš da više nemamo tema za razgovor

jer meni se ne slušaju tvoja kukanja i priče o drugim ljudima.

kako nestrpljivo čekam da se promijeniš

pa da s tobom mogu dijeliti svoje snove

kako ushićeno gledam u tvoje oči želeći da me vide

kao ostvarenje tvog života

kako razočarano se osjećam kad shvatim da je puno lakše

odustati, nego potruditi se

kako ti vidim ljubomoru u očima dok

pričam o sebi kako napredujem

kako tužno se budim znajući da bih te podržala

da poželiš otići na Mars

a ti u meni vidiš prijetnju.