U tišini pronalazim sve ono što se bojim izgovoriti na glas, pitati na glas. Sve ono što ne mogu pogledati u oči, tišina mi pokazuje. U tišini shvaćam da je u redu to što jesam, što nekad ne znam gdje sam i gdje idem. U tišini ne postoji vrijeme koje je ograničeno satom na zidu ili danima u tjednu.

Tišina je tu za mene uvijek da mi bude utjeha kada nigdje drugdje utjehu ne pronalazim. Sav strah, sva bol i sva tuga nestaju kada se stopim sa tišinom, jer tišina je esencija moga bića. Spremna da mi pomogne uvijek kada se izgubim na putu ili krivo protumačim znak od Boga.

Svi pokreti tijela i sva lakoća kretanja u tišini postaju jedina istina. Istina bez srama i bez osude iz okoline, rušeći svaki zid koji sam izgradila da se ne vidi autentičnost. U tišini spavaju sve moje ličnosti koje me vole a i mrze jer ih ne puštam van. Tišina mi dopušta da budem ranjiva, tamna i odvratna, zločesta i arogantna. Tišina to njeguje i govori mi da je u redu, jer i tama želi živjeti. A ne postoji svjetlo bez tame.

Tišina me poziva da se probudim i pokažem sve što jesam, sve što želim, sve o čemu sanjam. Tišina kao nitko dođe mi iznenada, zatvori me u oblake, obasja me svojim svjetlom, pročisti mi dušu, vrati mi vjeru u ljubav i pošalje me da nastavim svijetliti.