Tijelo je samo tijelo.

Može biti svjetlije, tamnije, punije, mršavije, starije, mlađe. Čisto, glatko, izborano, pokriveno strijama. Ali je i dalje samo tijelo. Toliko posebno a opet ništa posebno.

Tijelo je dom naše duše.

Kako ga njegujemo, tako nam vraća. Osjeća sve što dolazi izvana. Osjeća ljubav, osjeća mržnju. Osjeća bol. Pamti prošlost. Pamti traume. Pamti sve načine na koje ga tretiramo. Toliko toga je naše tijelo. Toliko toga predivnog i zanimljivog. Toliko toga istraženog i neistraženog. Ali je i dalje samo tijelo.

Nije predmet izruge.

Nije predmet kritiziranja.

Nije predmet osude.

Nije pokazatelj naše inteligencije.

Nije pokazatelj naše kreativnosti.

Naše dobrote. Naše grubosti.

Zašto onda zbog tijela toliko toga ne želimo učiniti? Zašto ga pokrivamo? Zašto ga otkrivamo? Na koga mislimo kada ga skrivamo? Čega se bojimo ako previše pokažemo? Na čije tijelo mislimo dok se ovo pitamo?

Upravljamo li mi svojim ili tuđim tijelom?

Sve riječi koje kažemo ostaju u nečijem tijelu, zapisane kao na kamenu.

Unutar tijela je toliko ograničenja i blokada, toliko mostova koje treba popraviti i toliko mostova koje treba srušiti. Naše tijelo vrišti i želi da ga odblokiramo.

Tijelo je samo tijelo.

Ili ipak nije?