Tijelo je samo tijelo.

Može biti svjetlije, tamnije, punije, mršavije, starije, mlađe. Čisto, glatko, izborano, pokriveno strijama. Ali je i dalje samo tijelo. Toliko posebno a opet ništa posebno.

Tijelo je dom naše duše.

Kako ga njegujemo, tako nam vraća. Osjeća sve što dolazi izvana. Osjeća ljubav, osjeća mržnju. Osjeća bol. Pamti prošlost. Pamti traume. Pamti sve načine na koje ga tretiramo. Toliko toga je naše tijelo. Toliko toga predivnog i zanimljivog. Toliko toga istraženog i neistraženog. Ali je i dalje samo tijelo.

Nije predmet izruge.

Nije predmet kritiziranja.

Nije predmet osude.

Nije pokazatelj naše inteligencije.

Nije pokazatelj naše kreativnosti.

Naše dobrote. Naše grubosti.

Zašto onda zbog tijela toliko toga ne želimo učiniti? Zašto ga pokrivamo? Zašto ga otkrivamo? Na koga mislimo kada ga skrivamo? Čega se bojimo ako previše pokažemo? Na čije tijelo mislimo dok se ovo pitamo?

Upravljamo li mi svojim ili tuđim tijelom?

Sve riječi koje kažemo ostaju u nečijem tijelu, zapisane kao na kamenu.

Unutar tijela je toliko ograničenja i blokada, toliko mostova koje treba popraviti i toliko mostova koje treba srušiti. Naše tijelo vrišti i želi da ga odblokiramo.

Tijelo je samo tijelo.

Ili ipak nije?

0 Komentara

Submit a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova stranica zaštićena je kroz hCaptcha i apliciraju se njihova Pravila privatnosti i Uvjeti korištenja.

Pronašli ste sebe u objavi?

Onda će Vam se zasigurno svidjeti moja zbirka pjesama!

Ova zbirka osobnih priča i pjesmi stvorena je s namjerom da prodire u naše najdublje dijelove – onu zanemarenu, često zaboravljenu dušu koja nas usprkos tome nikada ne napušta.

stela cavrić zbirka pjesama kad duša priča svijet šuti
stela cavrić autorica
Stela Cavrić

Ja ne znam što pišem. Riječi same dolaze. Tipkam, tipkam… Kao da je nešto u meni i želi izaći van. Toliko toga, riječi, misli, snovi, neka sve ide van. Neka si svatko uzme što mu treba. Možda se netko pronađe u jednoj rečenici, možda u cijelom tekstu, a možda i nigdje.

I nigdje je u redu. Zapravo, sve je u redu. Prihvaćam, i idem dalje. Da se trebamo razumjeti sada, razumjeli bismo se. Možda ćemo sutra, možda za pet dana, možda za pet godina.

Neka bude kako treba biti.

Povezani blogovi

Tihi dom

Tihi dom

Ulazim u tvoj Tihi dom, brišem cipele na ulazu i otvaram srce. Pitam te kako si, fali li ti nešto, možda ti falim ja ili netko drugi. Vadim dušu van...

Uz tebe sam

Uz tebe sam

ne želim ti reći da će život proći i da je tako trebalo biti dajem ti siguran prostor da se i ti raspadneš ako treba, padni i ostani na podu ne...

Što nakon ljubavi?

Što nakon ljubavi?

nakon ljubavi ostaje poštovanje ako nema poštovanja znači da ljubavi nikad nije ni bilo *gledam kako se biraju ljudi pa provode skupa minute, dane i...

Pretplatite se na newsletter!

Pretplatite se na newsletter!

 

Pretplatom dobivati ćete obavijesti o zadnje objavljenim pjesmama, dnevnicima i blogovima, kao i budućim inovacijama u sklopu rada bloga! Neću vam slati spam u bilo kojem obliku ili formatu.

Uspješno ste se pretplatili!