Ulazim u tvoj Tihi dom, brišem cipele na ulazu i otvaram srce. Pitam te kako si, fali li ti nešto, možda ti falim ja ili netko drugi. Vadim dušu van i dajem ti je na dlanu. Kada se srećemo opet i zašto ste otišli tako rano. Polažem cvijeće u raznim bojama, palim si prste dok palim šibicu. Tražim svjetla raznih vrsta da gore što duže, samo neka je duže od naše tuge. Brišem ti dom, vadim krpu i krećem. Polijevam vodom ostatke smeđe zemlje. Neka se blista, neka je čisto.

U tuđi dom nije dobro svoje blato ostavljat. Govorim da te volim dok brišem suze. samo dok sam ti na krovu svjesna sam da te nema, ostale dane čekam da dođeš, zaboravljam da tvoj smijeh sada sluša netko na nebu. Dobro, nema veze, idemo dalje, kažu život nikog ne čeka.

Dobro, nema veze, što nam sada ostaje?

Osim mirisa osobe u hodniku.

Ostaje nam prazna stolica za stolom.

Ostaje nam prazno mjesto u krevetu.

Prazan stan.

Auto kojeg nema tko voziti.

Ostaju prazni koraci na zemlji.

Ostaje hrpa robe koju je teško baciti, koju je teško pomirisati.

Nestao je drugi glas jedne kuće.

Sve je prazno, samo je jedno mjesto dodano na gradskom groblju.

I što se promijeni?

Promijene se prioriteti.

Promijeni se način života.

Shvatiš da stvarno nekoga više nikad nećeš vidjeti. I taj netko je danas on, a sutra možda ti.

Sad više ne planiram kave kad dođem doma.

Planiram kada ću na groblje. Kada ću sa svojima, a kada ću sama.

Gledam koje boje su stavljene, što bi oni kojih više nema rekli na naš odabir cvijeća.

Pa krene red tuge, red smijeha, red suza, red šutnje.

Red pitanja kako i zašto, zašto oni, zašto ne ja.

I onda dolazi red tišine.

I tu shvaćaš da u tako nečemu teškom i bolnom i dalje pronalaziš zrake ljubavi i podrške.

Shvatiš.

Da krenuo je neki novi život.

Bez tih ljudi.

I stvoriš si priču koja će te gurati dalje, koja će ti dati smisao da ne potoneš.

I mislim da tuga neće nikada proći, samo ćemo nastaviti graditi život oko te tuge, stvarati nove uspomene sa nekim novim ljudima, prisjećat ćemo se voljenih umrlih, slaviti njihov život koji je utjecao na naš, i biti zahvalni što smo bili barem jedan dio života zajedno.