Na smrtnoj postelji kada budem bila, mirna i tiha, izgubljena a nađena. U oblacima Raja a sa nogama u Paklu, sa tijelom žene, ili sa tijelom nestale osobe. Kada budem tako ležala, hoću li čuti svoju obitelj, prijatelje i znance kako govore: ”ne želim ju vidjeti”, ”ne želim ju takvu pamtiti”. Ili ću čuti ”želim ju vidjeti, bez obzira na sliku i kako ću se osjećati zbog toga”.

Ako to čujem i osjetim, kako ću preživjeti, kad ionako umirem, hoće li me boljeti više znanje o tome ili smrt koja kuca na moja vrata?

p.s. / posvećeno pokojnom kolegi Kristijanu (duži tekst se nalazi na Instagramu)