Sate i sate sam prohodala da ponovno pronađem sebe. Sate i sate hodanja kroz šume, ceste, drveća, pored mora, rijeka, jezera… Sate i sate ostavljanja svojih slojeva u prirodi.

Sate i sate sam prohodala da ponovno pronađem ono što je spavalo. Da nađem neko svjetlo zbog kojeg se isplati živjeti. Sate i sate iz svog uma vadila sam maske koje mi više nisu služile. Skidala sam ih dok je ego jecao od bola. Sate i sate sjedinjavanja sa svojom Dušom u meditaciji sam provela. Sate i sate na podu stana, spajanja sa svojim srcem, tražeći Boga oprost, tražeći neku nadu da nastavim dalje.

Sate i sate razgovora sa Bogom kako običan život nije za mene. Što mogu napraviti sa ovim koji dolazi, kako mogu služiti, kako mogu doprinijeti, kako moja duša može ispuniti svoju svrhu?

Sate i sate plakanja sam prošla, da sva ljutnja i bijes izađu iz mog tijela. Da pokopam sva zamjeranja, da shvatim da je oprost jedini lijek. Sate i sate plakanja zbog sreće koju sam pronašla na podu svog dnevnog boravka. Zbog ljubavi koju sam osjetila u svome tijelu. Sate i sate gledanja u sebe i obožavanja sebe.

Sate i sate sam prošla utapajući se kako bih se ponovno rodila. Sate i sate previranja po paklu svojih iluzija, slomljenih iluzija i zatvorenih vrata.

Sigurna sam da sam umrla.

Ovo je netko novi.

Usudim li se reći da sam u najdubljem dnu doživjela prosvjetljenje?