Hoće li nekada biti prekasno za sve ono što sam htjela napraviti a nisam imala hrabrosti? Hoće li biti prekasno za neke snove koji su ostali u oblacima? Postoji li Prekasno za moju dušu?

Postoji li vlak koji nije stao na mojoj stanici ili nikad nije ni trebao stati? Bio je prepun drugih putnika. Možda moj San nije imao kartu.

Ponekad se pitam što uopće znači Prekasno, ili je prekasno samo jer moj ego ne da mojoj duši da se oslobodi kada ona to želi? Možda ego i dalje drži uzde i pokreće sve, možda je ipak jači od moje duše. I onda ću jednog dana reći, Sudbina je kriva. Bilo je prekasno za mene. Nije mi bilo suđeno. A istina će biti sasvim suprotna ali ne smijem ju izgovoriti na glas. Nemam hrabrosti se suočiti. Možda. Možda si nemam hrabrosti priznati.

Sve to Prekasno ću moći i preživjeti. Ali kako ću preživjeti prekasno rečene oproštaje, volim te, ne idi, oprosti mi za izdaju, daj mi još jednu priliku, oprosti mi za slabosti…

Kako će moja duša preživjeti te Prekasne situacije? Osjetit će duboku tugu i bol, isplakat će sve papire ovog svijeta.

Što ako nekome Prekasno kažem da mi je žao?

Što nisam znala drugačije. Što sam samo otišla jer se nisam znala suočiti. Što ako odlazak nema veze sa ljubavi nego sa manjkom ljubavi prema sebi? Što onda? Što je sa svim ljudima koje sam maknula iz svog prostora jer je ego bio ponosan a duša tužna i ne dovoljno glasna da kaže svoju istinu. Što ako oni misle da mi nije stalo? Kako da im objasnim da se ovakav ego ne rađa svaki dan. Možda su sve to izlike.

Što je sa svim onim ljudima koji žele prvi nešto priznati a ne mogu? Pa bude Prekasno. Što je sa svim onim ljudima koji čekaju i čekaju, ali kada dočekaju bude Prekasno jer se duša umorila? Što kada ljubavi prođe rok trajanja ali navika je ubitačna pa Prekasno shvatimo da nam je patnja postala prijatelj? Što kada Prekasno shvatimo da je druga opcija najbolja opcija? Što ako Prekasno shvatimo da nas je netko volio baš zbog onog što mi jesmo a mi smo odabrali glumiti u nečijoj predstavi?

Što ako Prekasno shvatimo da je pravi prijatelj onaj koji nas čuje a ne onaj koji nas uspoređuje sa drugima? Što ako Prekasno shvatimo da je taj partner bio pravi za nas ali prepali smo se jer nam je vidio dušu, dok su drugi vidjeli samo tijelo? Što ako Prekasno shvatimo da ljubav samo postoji i da nije ni žrtva, ni toksičnost, ni patnja, ni navika?

Što ako tada prođe nam život dok patimo za nekim a ne shvaćamo da patimo zbog neke traume, a ne zbog te osobe. Što ako mi život prođe a da nisam pjevala, plesala, govorila što osjećam, govorila da volim, grlila, hodala, plivala, uživala u svakom zalasku sunca, u svakom gledanju u mjesec, u svakoj vožnji sa glasnom muzikom…

Što ako bude Prekasno za sve to dok sam pokušavala biti dobra, mirna, poslušna, pod kontrolom emocija?

Što ako netko ne zna što ja osjećam i onda mi umre?

Što ako me netko pusti jer je moj ego gonio inat?

Što ako dođem jednog dana sudbini na vrata i ona mi kaže – Stela, prekasno je.