Kad sam vidjela ovu sliku prva riječ koja mi je pala na pamet bila je Poniznost.

Riječ koju ne koristimo često, riječ koju nisam godinama čula da je netko u mojoj blizini izgovorio. A vrlo vjerojatno je to riječ koja nekima ima negativnu konotaciju. Vjerujem da i nekima ponizan znači slab, jadan, bespomoćan.

To je tako daleko od istine.

Na promociji smo se dotakli moje vjere u Boga. Pitala me vjerujem li ja u Boga pošto ga tako često spominjem i prolazi kroz tekstove moje knjige. Rekla sam da je moja vjera toliko jaka, da i da nisam imala nikakvu podršku kad sam krenula pisati, a imala sam njegovu, bilo bi mi dovoljno. Malo teško, ali dovoljno. Iako nije bilo uvijek tako. Moja vjera se pojačala nakon što sam krenula meditirat. Nakon što sam u meditaciji osjetila nešto što nikad prije nisam. Nakon što sam dobila Poziv da radim ovo što radim sada. I tada sam znala, to je toliko čvrsto i jasno za mene, toliko je moćno, da me nitko ne može maknut sa tog puta. Osim Boga. I znam da me on štiti i podržava u tome.

I zato, poniznost.

Ponizno sam se predala nečemu što ne razumijem.

Ponizno sam puštala kontrolu malo po malo, i vjerovala da ta ruka koja me dotakla u meditaciji, je ruka koja će mi i dalje pokazivati Put.

Ljudi nemaju ništa s tim.

To je veće od mene i od njih.

Uz moju poniznost prema sili koja zna više od nas, i zna bolje od nas što je bolje za nas, stoji moja hrabrost i ludost koja mi dopušta da prenesem ove tekstove dalje na svoj način.

Ja nisam tipičan vjernik.

I Bog ne traži tipične vjernike.

Ja sam ponizno hrabra žena, koja nije niti malo slaba ni bespomoćna, i koja zna što želi i kamo ide.

Moj vanjski izgled je ovdje da me zaštiti od svakakvih budala, a u mome unutarnjem svijetu stanuje poniznost i ranjivost.

I još jednom, Bože hvala ti što si mi dao sve to.