O bože, kad ja sjednem nakon što plačem cijeli dan, ruke same idu i pišem i pišem i pišem… i pitam se tko to piše. Tko sam to bila u prošlim životima da mi je ostalo iznutra, tako nešto poetično i vibrirajuće da dok pišem nema uma, duša se smije i samo govori rukama što da rade.

Čitam ove riječi i ne znam kud to vodi ali neka me vodi gdje me treba dovest. Duša zna put i odlučila sam samo slušat. Čega na ovom svijetu imam previše a čega imam dovoljno? Dovoljno imam svega materijalnog koje mi služi za lagodno življenje a previše nemam ničega jer previše za mene ne postoji.

Želim sve što me ispunjava i što mi veseli srce. Želim sve zagrljaje i osmijehe, ljude koje volim, sve zrake sunca i sve tame. Sve to želim doživjet, voljet, sanjat. Svaki dan, do kraja mog života ovdje. Pa kada se opet rodim neka ide sve ispočetka sa istim žarom u srcu.

Može li poezija mijenjati svijet, može li muzika ispuniti nečije postojanje? Možemo li razumjeti svaku osobu, moramo li razumjeti svaku pjesmu? Zašto pokušavamo razumjeti nešto što se razumjeti ne može?

Možda možemo samo zatvoriti oči i osjećati svu energiju svijeta.

Zašto nam je išta potrebno za sreću kad je ona stvarana iznutra? Samo je zakopana ispod previše slojeva.

Na sreću smo digli spomenik i pravimo se da dolazi izvana. Probudi se prije nego krene sprovod, shvati što je u tebi, okreni se svijetu i podijeli sve što se podijeliti može.