10/01/2023

Pitanja života

$

O bože, kad ja sjednem nakon što plačem cijeli dan, ruke same idu i pišem i pišem i pišem… i pitam se tko to piše. Tko sam to bila u prošlim životima da mi je ostalo iznutra, tako nešto poetično i vibrirajuće da dok pišem nema uma, duša se smije i samo govori rukama što da rade.

Čitam ove riječi i ne znam kud to vodi ali neka me vodi gdje me treba dovest. Duša zna put i odlučila sam samo slušat. Čega na ovom svijetu imam previše a čega imam dovoljno? Dovoljno imam svega materijalnog koje mi služi za lagodno življenje a previše nemam ničega jer previše za mene ne postoji.

Želim sve što me ispunjava i što mi veseli srce. Želim sve zagrljaje i osmijehe, ljude koje volim, sve zrake sunca i sve tame. Sve to želim doživjet, voljet, sanjat. Svaki dan, do kraja mog života ovdje. Pa kada se opet rodim neka ide sve ispočetka sa istim žarom u srcu.

Može li poezija mijenjati svijet, može li muzika ispuniti nečije postojanje? Možemo li razumjeti svaku osobu, moramo li razumjeti svaku pjesmu? Zašto pokušavamo razumjeti nešto što se razumjeti ne može?

Možda možemo samo zatvoriti oči i osjećati svu energiju svijeta.

Zašto nam je išta potrebno za sreću kad je ona stvarana iznutra? Samo je zakopana ispod previše slojeva.

Na sreću smo digli spomenik i pravimo se da dolazi izvana. Probudi se prije nego krene sprovod, shvati što je u tebi, okreni se svijetu i podijeli sve što se podijeliti može.

0 Komentara

Submit a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova stranica zaštićena je kroz reCAPTCHA i apliciraju se Google Pravila privatnosti i Uvjeti korištenja.

Pronašli ste sebe u objavi?

Onda će Vam se zasigurno svidjeti moja zbirka pjesama!

Ova zbirka osobnih priča i pjesmi stvorena je s namjerom da prodire u naše najdublje dijelove – onu zanemarenu, često zaboravljenu dušu koja nas usprkos tome nikada ne napušta.

stela cavrić zbirka pjesama kad duša priča svijet šuti
stela cavrić autorica
Stela Cavrić

Ja ne znam što pišem. Riječi same dolaze. Tipkam, tipkam… Kao da je nešto u meni i želi izaći van. Toliko toga, riječi, misli, snovi, neka sve ide van. Neka si svatko uzme što mu treba. Možda se netko pronađe u jednoj rečenici, možda u cijelom tekstu, a možda i nigdje.

I nigdje je u redu. Zapravo, sve je u redu. Prihvaćam, i idem dalje. Da se trebamo razumjeti sada, razumjeli bismo se. Možda ćemo sutra, možda za pet dana, možda za pet godina.

Neka bude kako treba biti.

Povezani blogovi

Tadašnje morske misli

Tadašnje morske misli

što je za mene neka mi dođe što nije neka me prođe ... kako se ponašaš takve odnose i stvaraš ... radije ću bez tebe nego bez sebe ... jesi li ti...

Neka hvala, ja ću po svom

Neka hvala, ja ću po svom

kad vidim da vam je cilj što više odnosa a ne što kvalitetniji odnos -neka hvala, ja ću po svom kad vidim da vam je bitnije što o vama misli društvo...

Jesi li si ikad rekla?

Jesi li si ikad rekla?

koja je privilegija biti ja koja je privilegija biti u mome društvu koliko ja vrijedim koliko ja suosjećam koliko ja imam razumijevanja znaj ovo...

Pretplatite se na newsletter!

Pretplatite se na newsletter!

 

Pretplatom dobivati ćete obavijesti o zadnje objavljenim pjesmama, dnevnicima i blogovima, kao i budućim inovacijama u sklopu rada bloga! Neću vam slati spam u bilo kojem obliku ili formatu.

Uspješno ste se pretplatili!