Gdje god da pobjegnem ne mogu pobjeći od sebe?

Bježala sam od sebe jako dugo misleći da bježim od svega samo ne od sebe. Nisam shvaćala da je problem u meni i da je rješenje u meni. Bježala sam iz svog doma, od svog partnera, od obitelji, od prijatelja. Bježala u drugi grad, u drugu državu. Samo što dalje.

Samo da promijenim okolinu. Samo da se maknem. Samo malo i biti ću bolje. Samo da ”dođem sebi”. I djelovalo bi, kratkoročno.

Otišla bih u drugi grad, ponovo prodisala i mislila da sam bolje. Da sam kao nova. To bi trajalo nekoliko dana i ponovo bi isti osjećaj gušenja se pojavio. ”Ne mogu biti tu gdje jesam. Moram se maknuti.” S vremenom ništa nije djelovalo. Svaki put kad bih pobjegla dočekala me ista osoba kada bih legla u krevet. Samu bih sebe dočekala svaki put.

Netko bježi danima. Netko mjesecima. Ja sam bježala godinama. Koliko god bježanje trajalo uvijek nas dočeka isti odraz u ogledalu koji nam ne da mira dok se ne pogledamo duboko, sjednemo, udahnemo i budemo prisutni sa tim odrazom.

Najteži odnos u životu imamo sa samim sobom. Najteži, ali najdivniji.