Postoji li mržnja ili je to samo patnja, tuga, nezadovoljena potreba, osjećaj duboke umanjene vrijednosti?

Postoji li zlo ili je to samo neki psihički poremećaj?

Nasuprot ljubavi nije mržnja nego ravnodušnost, kažu. Što je onda mržnja i zašto ju sijemo? Zašto se trujemo? Trudimo li se mrziti ili dolazi prirodno? Kako se osjećamo nakon mržnje? Zadovoljeno? Sumnjam. Postoji li mjesto u Raju za one koji živi u mržnji? Postoji li mjesto na Zemlji za one koji šire mržnju? Očito. Da nema njih, ovog teksta ne bi bilo. Da nema njih, određena struka bi imala manje posla. Jesam li ja kada živjela u mržnji? Nažalost jesam. Nisam je bila svjesna. Očarala me. Zatvorila u balon i ponekad su moje riječi izlazile kao otrov. Otrov koji mi je davao trenutačno zadovoljstvo a onda duboko neispunjenje, i dubok osjećaj tuge i jada. Samo što nema šanse da bih ikome to priznala. Moj ego je bio dominantan i hladan. ”Ništa me ne dotiče”.

Danas je to skroz druga priča. Samo vjeruj mi kad ti kažem, sve nam se vrati. Svaka naša riječ, misao, zloba, usmjerena prema drugoj osobi, vrati nam se. Napravi cijeli krug oko Svemira i u trenutku kada zaboraviš na otrov kojeg si sijao, vrati ti se da ga popiješ. A ponekad ti samo dođe tuđi otrov koji nema veze sa tobom i nije tvoja karma, ali te dotakne. Povrijedi. Nekoga i uništi.

Nedavno se jedan dečko ubio jer su njegovu snimku sa razgovora za posao objavili na društvenim mrežama i osoba koja je to objavila ga je podjebavala na toj snimci. Kad pogledaš snimku pomisliš si da nije tako strašno. Sigurna sam da dosta ljudi nisu vidjeli problem u toj snimci. Sigurna sam da ja ne bih vidjela problem u snimci da je postojala prije pet godina. Nažalost, mi na Balkanu smo navikli na takav način razgovora, na ismijavanje, na podjebavanje, na omalovažavanje druge osobe. To nam je postalo normalno. Kod nas se ljudi druže uz tračanje i pametovanje kako netko treba živjeti svoj život, i svi onda postaju stručnjaci.

Koliko zaista zastanemo i razmislimo o riječima koje izgovaramo?

Prije nekoliko godina bila sam žrtva mobinga koji se odvijao preko viber grupe u firmi u kojoj radim. Određena skupina ljudi sa ženskom predvodnicom se udružila i odlučila napakostiti drugima, maltretirati ih, omalovažavati i slično. Uopće ne znam koje riječi bih ovdje koristila. I dalje smatram da je ta žena zla. Neka mi Bog oprosti ali nikad tako pokvarenu osobu nisam upoznala, toliko nezadovoljnu sa sobom i svojim životom da je jedino zadovoljstvo pronalazila u trovanju drugih ljudi. Na kraju, istina je izašla na vidjelo i sadržaj grupe je izašao van među sve kolege. Sjećam se da sam čitala njihove riječi i plakala satima. Sjećam se da su ljudi s kojima radim plakali. Zgražali se. Osjećali se tužno. Iznevjereno. Ja se sjećam količine bijesa u sebi. Pitam se što bi bilo ako bi tada netko od nas odlučio si oduzeti život, kao onaj dečko što sam ga spominjala. Jesmo li svjesni koliki utjecaj imaju naše riječi?

Čula sam svašta o sebi. Da ću vjerojatno umrijet jer sam vegetarijanka. Da je bolje nekima kad me nema na radnom mjestu. Slikali su moje objave na društvenim mrežama i ismijavali se, a u to vrijeme sam bila na putovanju sa bivšim dečkom. Zanimljivo je sve to ustvari koliko daleko su ljudi spremni ići sa uključivanjem u naš život? Tada sam bila zgrožena sa svime što sam saznala.

Sada znam, zavidjeli su mi ili su htjeli biti ja. Zbog čega? Pojma nemam. Ja nikad ne bih htjela biti netko drugi. Svaka osoba nosi svoj križ, nismo ni svjesni toga a kada bismo postali svjesni, držali bi svoje probleme sa lancem uz sebe. Tada sam zadnji puta osjetila kolektivnu mržnju prema sebi. Bilo je i isprika. Jedna isprika. Ali iskrena. Ljudi se nekada i uvuku u začarani krug iz kojeg ne znaju kako izaći. Jednostavno ne mogu. Druge osobe su moćnije i drže uzde. Upravljaju. A oni slabiji padnu pod utjecaj. Nešto poput naših političara i poslušnih građana.

Radimo iz straha. Živimo iz straha. Strah je odsustvo ljubavi. Jer da smo u ljubavi prema sebi, nikad ne bismo sijali otrov prema drugima. Znam iz iskustva.

Također, napisala sam nedavno na instagramu da osjećam da ljudi sve više imaju problem sa mojom pameću, izgledom i stavom. I smatram da je to inače problem snažnih i neovisnih žena, možda ne toliko veliki ali sigurno se svaka žena može pronaći u ovome. Moje iskustvo je to da ljudi ne vole kada ih prerasteš u razini svijesti, u poslovnoj sposobnosti i ne daj Bože da si uz to još lijepa osoba. Većinom su tu u pitanju žene. One su ljubomornije. Muškarce većinom boli ona stvar. Ali žene, ne opraštaju ti ljepotu, karizmu i uspjeh. Nedavno sam pročitala negdje ”prijatelji su mi oprostili sve osim uspjeha”, Moglo bi se zamijeniti ”prijatelji” sa ”ženama”.

Ali najviše ti ne opraštaju ljubav prema sebi. I kada počneš brinuti o sebi, kada prestaneš kukati, kada brineš o svom mentalnom zdravlju i izgleda. E onda si sebična. Onda nisi više dobra. Nisi prava. Onda si se ”uzdigla”. A što si zaista? Počela samo voljeti sebe na neki drugi zdraviji i ispravniji način. Za sebe. Svatko se voli na svoj način i svakom je nešto drugo ispravno.

Kod mene se najčešće javljaju ove rečenice:

”Nisam znala da si tako dobra, izgledaš umišljeno i površno.”

”Nemoj nju, ona ti trči za novcem.”

”Ne može biti tako lijepa i pametna.”

”Totalno je poludjela, jesi vidio šta sve piše?”

….

I još toliko toga više. Toliko više zlobe i gadosti ponekad. Nekako mi nije ugodno i ovo dijeliti ali želim, jer želim da se razvije razina svijesti o tome koliko žene trpe nasilje. Trpe sigurno i muškarci, ali sada pričam samo o svom iskustvu. Puno toga dolazi od ljudi koje znam, ponekad i od navodnih prijatelja. Ljubomora je opasna stvar. Zavist je zlo. Širenje negativnih riječi i energije prema nekome može energetski utjecati na nekoga.

I što onda ja radim povodom toga?

Ništa. Ne dira me više. Dira me ako je to bolji poznanik, prijatelj, ali nekako sam shvatila da je samo nekoliko pravih a ovi ostali se samo vrte u krug i rijetko ostaju na duge staze.

Radim na sebi, u ljubavi sam prema sebi i naučila sam da sav taj otrov nije moj. To je njihovo. Njihovo nezadovoljstvo. Njihov problem. I nikad nije bitno što se priča nego tko priča. Bilo bi dobro da se o svemu tome više priča, da ljudi dijele svoja iskustva. Jer vjeruj, svatko ima neku svoju priču i čak iskustvo sa ovime. Samo svi šute. Ne žele se isticati. Ne žele da netko priča o njima. Žele zaboraviti.

Za dijeljenje svog iskustva treba puno hrabrosti i samosvijesti.

Da, ja jesam jako hrabra i samosvjesna.

Za dijeljenje svog iskustva treba puno samopouzdanja i poznavanja svoje svijetle i mračne strane.

Da, ja imam puno samopouzdanja i jako sam zavoljela svoju mračnu stranu.

I najvažnije meni, želim biti nečija motivacija ostavljena u zraku koju će netko uhvatiti nježno i staviti ju na svoje rame kada bude vrijeme.

Zato dijelim svoja iskustva. Zato pišem o ovome.

To je to za danas na Dnevniku.

Ugodno provedi ostatak večeri. 🙂