Morat ćeš naučiti biti oke sa time.

Svi nešto žele. Nešto ili nekoga. Otkako sam krenula meditirati gledam svijet drugačije. Osjećam ga drugačije, i ljude i sve oko sebe osjećam drugačije. Kao neki promatrač sa strane uvijek vidim da ljudi imaju puno želja, puno briga i puno neostvarenih snova.

Žive snove svojih roditelja.

Ispunjavaju želje svojih partnera.

Prilagođavaju se i slušaju, a ponekad nitko ne sluša njih.

I onda nisu oke.

I pitaju se kada će biti oke. Postoji li čarobni štapić da makne sve te neugodne emocije pa da se ujutro probude kao novi ljudi.

Ne postoji.

Promjena je teška. To je proces koji boli i koji traje. Ali na kraju, oslobađa. I na kraju ostaje samo ljubav. A između promjene i ljubavi se nalazi trnje, patnja, bijes, ljutnja, panika, sreća, besmisao.

I što nam još nitko ne govori?

Da moramo naučiti biti oke sa time.

Oke sa time da u procesu promjene izgubimo ljude oko sebe. Da izgubimo i sebe. Izgubimo sve neke stare navike koje su nas ispunjavale a sada nas umaraju. Pa da budemo oke sa time što se nekim bližnjima neće svidjeti naša promjena, i udaljit ćemo se.

To boli. Ali je ponekad potrebno. Morat ćemo naučiti biti oke sa svojom samoćom. Možda nas neki ljudi neće više interesirati. Možda shvatimo da ipak nismo toliko tolerantni na nemoral, pa se skupimo sa ljudima koji dijele zajedničke vrijednosti.

Morat ćemo naučiti biti oke sa time da nas ne vole.

Da nas ne žele.

Da im više ne trebamo ovakvi.

Da nismo na istoj vibraciji.

Da nas ne zovu.

Da svatko ide svojim putem dalje.

Moramo naučiti prihvatiti sve ono što nam stvara nelagodu i reći si – oke, nisam dobro, ali sam oke što trenutno nisam dobro. Oke sam sa time što osjećam i mislim.

Jer iz svega toga na kraju izađe nešto dobro. Iz svega toga na kraju mi izađemo dobri za sebe. I to je jedino što je bitno.

Da smo dobri sebi, drugi neka čekaju.