31/12/2022

Mojih tisuću komada i Ja

$

Raspadnuta na tisuću komada

gubim dodir sa stvarnosti

gubim dodir sa nebom i zemljom

ostaju samo napuknuta stakla oko duše

i gola koža koja trpi

hladnoću

raspadnuta u boli

bez dodira sa svijetom

borim se sama sa tugom

i prošlosti

pitajući se

borim li se sa stvarnosti

ili sa iluzijom?

ako je jučer

je li prošlost?

ako je sutra

je li iluzija?

ako je sve to nestvarno

zašto onda toliko boli?

raspadnuta sa svim dijelovima sebe

koji su se nedavno sastavili

pa opet rastavili

traže put jedni do drugih

i u magli bola

ne prepoznaju se

raspadnuta na tisuću komada

sa deset emocija tijekom dana

pitam svoje srce

”jesi li dobro ljubavi?”

”koliko još možemo izdržati

a da ne puknemo?”

je li jakost u srcu?

ili je jakost u tijelu?

plače li tijelo

duša

ili srce?

što se raspada?

ego ili duša

ili tijelo

ili iluzija o životu?

sve što je bilo bitno

sada čini se nebitno

sve što se činilo malo

postalo je najveće na svijetu

sve što je umaralo

je umrlo

raspadnuta na tisuću komada

gubeći putem obitelj i prijatelje

pitam Boga

gdje li si?

tko vodi ovaj život

ti ili ja?

smiješ li se ti stvarno

dok ja kujem planove?

učim da se pustim

da najviše napravim

kad se prepustim

i odmorim

da svi moji raspadnuti dijelovi

jednog dana

u tmurnoj noći

nađu put kući

2 komentara

  1. Marina

    Savršeno bolno! ❤️

    Reply
    • Stela

      savršen opis, hvala ti 🙂
      dobila sam inspiraciju za novi tekst 😉

      Reply

Submit a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

stela cavrić autorica
Stela Cavrić

Ja ne znam što pišem. Riječi same dolaze. Tipkam, tipkam… Kao da je nešto u meni i želi izaći van. Toliko toga, riječi, misli, snovi, neka sve ide van. Neka si svatko uzme što mu treba. Možda se netko pronađe u jednoj rečenici, možda u cijelom tekstu, a možda i nigdje.

I nigdje je u redu. Zapravo, sve je u redu. Prihvaćam, i idem dalje. Da se trebamo razumjeti sada, razumjeli bismo se. Možda ćemo sutra, možda za pet dana, možda za pet godina.

Neka bude kako treba biti.

Povezani blogovi

Pismo Egu

Pismo Egu

Hvala ti, ali sada moraš umrijeti. Došao je dan kada sam shvatila da moraš umrijeti. Kada sam shvatila da na ovom putu ti i ja više ne možemo...

Što je Život?

Što je Život?

Život je ona slika na platnu umrljana sa sto boja koje vrište da budu viđene. Bacajući ih na platno nemaju puno smisla, ali kad se slika pogleda iz...

Mislim da imam sve

Mislim da imam sve

Imam bilježnicu punu pjesama. Imam dušu punu tekstova. Imam srce puno strasti. Imam tijelo puno uspomena. Imam kosu punu morske soli. Imam oči pune...

Pretplatite se na newsletter!

Pretplatite se na newsletter!

 

Pretplatom dobivati ćete obavijesti o zadnje objavljenim pjesmama, dnevnicima i blogovima, kao i budućim inovacijama u sklopu rada bloga! Neću vam slati spam u bilo kojem obliku ili formatu.

Uspješno ste se pretplatili!