Raspadnuta na tisuću komada

gubim dodir sa stvarnosti

gubim dodir sa nebom i zemljom

ostaju samo napuknuta stakla oko duše

i gola koža koja trpi

hladnoću

raspadnuta u boli

bez dodira sa svijetom

borim se sama sa tugom

i prošlosti

pitajući se

borim li se sa stvarnosti

ili sa iluzijom?

ako je jučer

je li prošlost?

ako je sutra

je li iluzija?

ako je sve to nestvarno

zašto onda toliko boli?

raspadnuta sa svim dijelovima sebe

koji su se nedavno sastavili

pa opet rastavili

traže put jedni do drugih

i u magli bola

ne prepoznaju se

raspadnuta na tisuću komada

sa deset emocija tijekom dana

pitam svoje srce

”jesi li dobro ljubavi?”

”koliko još možemo izdržati

a da ne puknemo?”

je li jakost u srcu?

ili je jakost u tijelu?

plače li tijelo

duša

ili srce?

što se raspada?

ego ili duša

ili tijelo

ili iluzija o životu?

sve što je bilo bitno

sada čini se nebitno

sve što se činilo malo

postalo je najveće na svijetu

sve što je umaralo

je umrlo

raspadnuta na tisuću komada

gubeći putem obitelj i prijatelje

pitam Boga

gdje li si?

tko vodi ovaj život

ti ili ja?

smiješ li se ti stvarno

dok ja kujem planove?

učim da se pustim

da najviše napravim

kad se prepustim

i odmorim

da svi moji raspadnuti dijelovi

jednog dana

u tmurnoj noći

nađu put kući