Moja sućut. Hvala.

Moja sućut. Hvala.

Moja su… Hvala.

Brže.

Brže.

Brže.

Jače.

Još.

Ne diši.

Kontakt očima.

Gledaj ih.

Šuti.

Hvala. Hvala.

Još jedan.

Pa još…

Stojimo na izlazu (ulazu) mrtvačnice.

Sunce mi grije samo oči, ostalo je već odavno hladno.

Ruke su mi oduvijek hladne.

Sada je hladnije i tijelo.

Duša je umorna od svih smrti.

Prva.

Druga.

Treća.

Godina za godinom.

”Moja sućut. Hvala.”

Prvi redovi rezervirani za nas.

Sve nas je manje u njima.

Sve nas je manje u osmrtnicama.

Sve nas je manje za stolom.

Osjećam li išta?

Skidam majicu, raspuštam kosu, skidam nakit.

Tražim ispod odjeće pokoju emociju.

Skidam se gola.

Ne osjećam toplinu.

Režim si kožu, gdje mi je srce?

Ispod kože možda osjećaji leže.

Ne.

Nema ničega.

Zauvijek prazno.

Pitam druge – osjećate li šta?

Kažu ne.

Izgleda da smo navikli na Smrt.

Tako mladi, a tako tupi.

Tako mladi, a tako nesretni.

Tako mladi, a tako stari.

”Moja sućut. Hvala.”

Stoje kao u redu, a ja sam blagajnik.

Nikad kraja, nitko me ne preskače.

Vojska nas čuva.

Bijela rukavica daje znak.

Puške u zrak za branitelja.

Puške u zrak za domovinu.

Puške u zrak za gospodina.

Tri pucnja i u blatu si.

U lijesu si.

Počelo je tvoje raspadanje.

Čestitam.

A svima nama, iskrena sućut.

(U spomen na mog dedu koji je obilježio moje djetinjstvo, koji je otišao prerano, koji je otišao dan nakon rođendana od njegovog sina koji je iznenada umro prije dvije godine. Hvala ti na svemu!)