Iz mira idem u nemir.

Iz nemira idem u mir.

Izazivam sudbinu sa svakim kršenjem pravila i pitanjima ”zašto baš tako”.

Palim mostove pa ostavljam jednu dasku da se mogu vratiti.

Idem u rat samo sa nožem u ruci i srcem koje gori.

Treba mi pomoć a ne želim da mi se pomogne.

Osuđujem svaku nepravdu i skidam fasade sa svog i tvog lica.

Tjeram te da se pitaš zašto živiš kada samo preživljavaš.

Ispitujem se kako da služim a da se ne ugušim.

Pitam se zašto se ne mogu smirit i prepustit sudbini života.

Mirujem kako bih se napunila pa opet ratujem sa svime što je trulo u svijetu.

Čemu popravljanje svijeta kad moj mehanizam treba održavanje?

Sjedim sa svima, učim u različitosti, volim unikate, podržavam pustolove.

Nosi me vjetar jer lanci nisu za mene,

iako želim da me čekaš jer se uvijek vraćam.

Samo kad sam svoja mogu biti i tvoja.

Lutam tamnim tunelima danima kako bih kasnije shvatila da imam šibicu u rukama.

Vjerujem u beskonačnost ali želim ljubav ovdje i sada.

Povrijedit ću te, neću ni trepnut a srce će mi umrijet iznutra.

Želim harmoniju a dio mene se hrani nemirom.

Želim odnos ali ne želim da me vežeš i sputavaš.

Moja krila su za let, ne za zlatni kavez.