28.05.2021

napisala sam tada:

”nakon 30 godina drame kako prepoznati mir?

čak i kad ga nađeš, u njemu tražiš neki nemir, neku situaciju u kojoj bi se osjećala ”kao doma”

tražim nešto poznato?

mir nije poznat meni jer sam odrasla u nemiru

kako nakon 30 godina života u drami, prepoznati mir?

pa i kad ga dobiješ, bojiš se jer ne znaš kako se ponašati, što raditi sa njim

kako se prepustiti i opustiti?”

U tom periodu života sam krenula malo dublje kopati po sebi i dolazila sam do raznih spoznaja, ušla sam u jedan odnos u kojemu mi je bilo lijepo ali sam pobjegla zbog straha od napuštanja i stvorila sam si ”dramu” u glavi. Tek nakon nekoliko mjeseci kroz rad na sebi sam spoznala kako se ja mira bojim i kako dramu poistovjećujem sa ljubavi.

Jer sam odrasla u drami.

Jer sam mir imala samo u rijetkim trenucima.

Nevjerojatno je što je sve sadržano u našem tijelu, naša sjećanja, emocije, osjećaji ”poznatog”, i kako to upravlja našim životima.

I tada sam napisala ono kad sam shvatila da ja ne znam što je mir, iako sam drugima bila mir, u meni je bio kompletni nemir.

21.10.2023

Dvije godine nakon toga, subota navečer, ja pišem ovo.

Presretna sam jer vidim do kud sam došla. Oslobodila sam se drame. Ne želim ju više. Ne loži me više. Umara me. Gadi mi se.

Iscijeljena sam.

Bože hvala tebi, i hvala meni na ustrajnosti i hrabrosti.

Bravo ljepotice.

🙂