Doziramo se kako bismo uklopili ovu ludost koja nam gori u tijelu, pa da pokažemo svijetu kako smo mirni, staloženi, pravilni,

Doziramo se da se svidimo partneru, prijateljima, da ispoštujemo sve motivacijske videe o tome što radi prava žena ili pravi muškarac.

Ponašamo se fino, potiskujemo ljutnju, skrivamo tugu i slomljeno srce, dajemo se u dozama osobama koje nas okružuju, da ne budemo previše njima, a ni sebi.

Doziramo svoje ponašanje, svoje smijanje, svoje nagone, svoje apetite, svoju energiju, kako bismo odgovarali nečemu što je već umjetno i lažno stvoreno od većine.

Doziramo se i prodajemo u malim bocama, govorimo kako smo osviješteni, produhovljeni, iscijeljeni, a ustvari smo sjebani, veseli, tužni, ludi, ljuti, predivni i užasni ljudi.

Sve vrvi od pozitive i motivacijskih govornika, svuda psihologija duše prodaje se na pladnjevima, potiče se autentičnost, a nikad veća sjebanost.

Čemu sve te poruke ako se i dalje doziramo?

Slikaj me, ali makni taj prljavi veš.

Slikaj mene i dijete, ali daj da si pašemo sa bojama.

Slikaj me, ali čekaj dok se našminkam.

Voli me, ali čekaj da ti se prodam u dozama.

Voljet ću te, ali daj popravi ovo prvo, drugo i treće kod sebe.

Doziramo se, jer se i dalje ne prihvaćamo u potpunosti.

Samo nemoj više.

Ja neću.