Ljudi trebaju dijeliti samo svoje iskustvo. Svoju istinu i svoj put. Može nas motivirati tuđe iskustvo, možemo nešto naučiti iz tuđeg iskustva, možemo biti zahvalni na tuđem iskustvu. Ali kada dijelimo sa drugima, kada pričamo, neka to bude naše iskustvo. Naša priča.
Osjetit će se da je naše. Po načinu na kojem pišemo. Načinu na kojem se smijemo dok govorimo. Osjetit će se da nije ukradeno ni posuđeno. Kada je naše osjetit će se strast iz našega bića.
I u tom trenu kada naše biće dođe do riječi, tada počinjemo pomagati. Kome? Nije bi bitno. Kome treba taj će nas naći. Taj će se prepoznati u nama. I tada neće biti bitan naš izgled, gramatika, obrazovanje. Tada smo bitni samo mi. Naš put, naše iskustvo, i način na koji dodirujemo drugo biće.
Svejedno, naše prođeno iskustvo ne mora biti ono što je potrebno i drugoj osobi. Možda bi se druga osoba na našem putu slomila, možda ne bi osjetila isto što i mi, možda bi joj naš put bio glup i nerazumljiv. I to je sve u redu. To je sve nebitno za nas. Dok smo nekome motivacija ili svijeća u tami, put ne mora biti isti. Kako vibriramo tako nam dolaze osobe. Kada nauče nešto od nas, neki odlaze a neki požele ostati. I to je sve u redu. Svoje iskustvo ako želimo, uvijek možemo dijeliti. Ljudima trebaju razgovori, fale im kvalitetni razgovori. Fale im emocije od druge osobe.
Mi možemo pričati, crtati, pjevati. Govoriti o svom putu. Prikazati ga kroz umjetnost. Kome treba, taj će nas naći. Ako pričamo, pričajmo iz srca. Neka govori ljubav, patnja i bijes. Neka sve emocije imaju 5 minuta na pozornici. Ma neka imaju i cijeli dan. Neka ono što radimo bude lijepo, ali neka bude i ružno i brutalno ako treba. Ako smo to mi, neka bude tako.
Kome smo potrebni, ti nas pronalaze i prihvaćaju naše svjetlo i našu tamu.
0 Komentara