Ja ne radim na sebi kako bih postala najbolja verzija sebe. Ne vjerujem u to da postoji najbolja verzija mene, jer ja sam najbolja i kada sam najgora, dok god sam vjerna sebi.

Ne radim na sebi kako bih bila stalno pozitivna i mislila pozitivno.

Nisam robot, čovjek sam, i nisam za te isprazne fraze i lažni pozitivizam.

Radim na sebi zbog sebe, zbog svoje svijesti i savjesti.

Radim na sebi kako bih naučila prihvatiti sve svoje emocije kada mi dođu, kako bih ih ispoštovala i ne deklarirala kao loše i dobre. Sve su one tu sa nekim razlogom i sve su dobro došle. Radim na sebi kako bih imala kapaciteta oprostit, jer vjeruj, ako ne možeš oprostit, uvijek ćeš vući ogroman teren na ramenima.

Radim na sebi kako bih bila dosljedna sebi.

Kako bih znala jesam li ja red flag i koji su mi red flagovi. Koje stvari ja kod sebe trebam osvijestit, prihvatit pa onda mijenjat. Koliko daleko mogu ići da se približim nekome, a da ne pogazim sve svoje granice? Koje su moje granice? Na što mi je u redu pristati a na što ne bih nikad?

Zato radim na sebi.

Prije nekoliko godina me ložio toplo hladan odnos, danas me to ne privlači više jer sam radom na sebi osvijestila svoju vrijednost. Danas me privlači dosljednost i stabilnost.

Radim na sebi kako bih se pitala što to ja mogu ponudit svijetu?

Kako mogu doprinijet?

Radim na sebi da shvatim da nas više ispunjuje davanje nego konstantno uzimanje.

Rad na sebi nije lak i za to je potrebno puno kopanja po sebi, puno suočavanja sa svojom tamom, traumama, ljudima koji su nas povrijedili ili koje smo mi povrijedili. Za rad na sebi je potrebna hrabrost.

Znate li da su žene hrabrije od muškaraca?

Žene lakše reguliraju svoje emocije, muškarci i dalje bježe od svojih emocija.

Ne svi. Ali većina.

Radom na sebi ponekad gubiš.

Razumijevanje.

Podršku.

Prijatelje.

Obitelj.

Prihvaćanje.

Ali radom na sebi uvijek dobivaš Sebe.