Malena hoda kroz život sa osmijehom na licu i vedrinom u srcu. Radost joj u očima, kosa joj čuva leđa. Nije ni svjesna života koji ju čeka, vjeruje da je prihvaćena, vjeruje u svoju autentičnost. Prvi svijet su joj roditelji, jedina svijet i jedina obitelj. Ne zna što je van toga, vjeruje da je ljubav dovoljna za disanje.
Prvi krivi pokret i ostaje povrijeđena. Prva suza i prvo negiranje njene osobnosti. Nije joj jasno što se događa, nije joj jasno zašto ju obitelj ne voli. Drugi krivi pokret i drugo neprihvaćanje. Kažnjavanje. Nepriznavanje njenih emocija. Neuvažavanje njenih snova. Treći krivi pokret, četvrti, tko još broji. Ne pokazuje više sebe jer ljubavi nema.
Ne smiješ biti svoja jer više ne znaš što to znači. Davno su te slomili. Zaboravila si kakva si bila. Znaš samo kakva si sada. Neprihvaćena djevojka, na lancu dovoljno dugačkom, bez suza da ne budeš ružna, bez emocija da ne radiš dramu.
Nažalost, ne znaju bolje. Jako je bolno kad onaj tko te treba štititi, kome si vjerovao ili ne zna to činiti ili te oblikuje kako je on/ona oblikovan. Jedna vrsta međugeneracijske traume. Iz mog iskustva, oprost je najbolji lijek. Ne zbog njih, nego zbog sebe. Postoji i velika prilika u svemu tome, jednom kad odbaciš sve nametnuto nazire se sloboda. Prava sloboda.
Znam da si puno toga prošla, i sama sa sobom i u snovima. Imam objašnjenja ako te interesira. Slobodno se javi na instagram.
?