Da se vratim na tvorničke postavke. Da se sjetim odakle sam. Da se sjetim odakle su mi mama i tata. Da se sjetim da je bilo dana kada smo imali sve pa nismo imali ništa. Da se sjetim gdje su mi korijeni. Da se sjetim da sam dijete rata. Da se sjetim svoje ulice i izgubljene kuće.

Vraćam se doma.

Da se sjetim bakinog ranog dizanja da ide na plac i ubacivanja svakoj po sto kuna u džep. Kako je tada to djelovalo puno. Da se sjetim dedinog da se nad svakim dobrom ne uzvisim i nad svakim zlom ne ponizim. Da se sjetim kako izgleda rad na zemlji, kako izgledaju voćke u proljeće, jesen i zimu. Da se vratim u život prosječnog čovjeka koji samo radom zarađuje za život i koji ne zna da je ljubav zamijenio novac. Da se sjetim da mom tati nije bitan kaput od tisuću kuna na meni nego jesam li časna i dostojanstvena.

Vraćam se doma.

Da se sjetim koliko puta smo se selile sa mamom i koliko puta nam je davala svoje zadnje novce. Da se sjetim jednog para tenisica koji mi je bio i za ljeto i za zimu. Da se sjetim branitelja kojega je država zaboravila a državi je dao sve, ostavljajući sebi krvave ruke i praznu dušu.

Vraćam se doma.

Da se sjetim potresa i gubitka kontrole nad životom. Da se sjetim svih smrti prijatelja i poznanika. Da se sjetim koraka koji su ostali u prvoj i drugoj ulici, svih ljubavi za koje sam mislila da ih nikada neću preboljeti. Da se sjetim da sam ponekad bila roditelj roditelju. Da se sjetim kako smrt boli dok hodam ulicama ispod njegovog stana.

Vraćam se doma.

Po mir. Po jednostavnost. Po prizemljenost, Po ljubav, Po skromnost.