Koliko poetičan mora biti ovaj svijet

da bi čuo svaku pjesmu i svaku želju

koja ostala je neispunjena

koliko ukrasa krasi tvoje tijelo

dok koračaš crnom zemljom

praveći se da si svet

i da imaš pravo na disanje

Koliko poetičan može biti jedan čovjek

dok vrišti iznutra

a nitko ne razumije njegove note

koliko prstiju je na tipkama klavira

koliko prstiju prekriva oči

da ne vide

uši da ne čuju

usta da ne progovore

Koliko poetičan mora biti naš Bog

da s nekim dijeli strofu

s nekim stih

a s nekim roman

Najljepše stihove duša piše

melodiju čuju samo oni koji znaju

da nešto više je

ispod crne zemlje

ispod krvi i pepela

ispod kostiju i lijesa

nešto više je iznad neba

zvijezda

tebe i mene

nje i njega

Kojom brzinom oči mogu gledati

u sve te živote

koji prolaze, a ne dopuštaju si da žive

Iskrcaj se ovdje dušo

stanica je predivna

osjetim miris ljubavi u zraku

miris oproštaja

novih šansi

tu ostajemo dok ne umremo

pa opet živimo

dok ne shvatimo

da samo mrtvi smo i živi

da cijeli ovaj svijet je poezija

igara na sreću

zalutalih ljubavnika