Svi smo mi na nekom putu. Samo pratimo različite znakove, smjerove i semafore.

Nekad putujemo sami, nekad u društvu, nekad sa srećom, nekad sa tugom.

Nekad sa ljubavi, nekad bez nje, nekad sa svime, nekad bez ičega.

Rastanemo se.

Sastanemo se.

Sa sobom.

Sa svima.

Bez obzira na put, svi želimo isto.

Da nas prihvate onakvima kakvi jesmo iznutra.

Da sa nekim možemo biti ono dijete koje možda nije uspjelo biti dijete do kraja.

Ono dijete koje nekada nije imalo dozvolu biti ono što je.

Šašavo i veselo, ljuto i tužno.

Možda nećemo uvijek naići na ljude koji će prihvatiti naše dijete iznutra.

Možda će biti puno prepreka na našem putu.

Bitno je da se uvijek sjetimo da je naš put samo naš, i da su svi ostali samo prolaznici sa kojima dijelimo cestu, a iza svakog sljedećeg zavoja nas čeka novi život.