Žele da se promijeniš, pa kada se promijeniš kažu da je nemoguće. Žele da se prilagodiš, pa kada se prilagodiš kažu isto nemoguće jer si ti ”takva”. Navikli su da im ispunjavaš očekivanja pa kada prekineš kažu da si se promijenila na gore. Žele te držat dovoljno blizu da te mogu kontrolirat, ali dovoljno daleko da ne osjetiš njihovu manipulaciju. Kada se promijeniš i postaneš to što su tražili, više im ne odgovaraš.

Svijetliš drugačije. Prihvaćaš svoje mane. Ne tražiš više izgovore za svoje ponašanje, za svoju drskost i ružnoću. Sada znaš da sve ima dublju pozadinu. Sada znaš da ljudi jednostavno nisu ”takvi”, nego su takvi zbog životnih situacija i ljudi koji ih okružuju.

Pitaju te kako si tako slaba. Zašto se nisi mogla sama osvijestiti? Zašto se nisi mogla sama promijeniti? Zašto radiš na sebi? Što točno ti radiš?

Umjesto da daju podršku. Ali neki ne mogu dati. Nemaju to u sebi. Ne prihvaćaju ni sebe. Ne mogu prihvatiti ni vas kada više ne ispunjavate njihova očekivanja. Vjerojatno vas nisu prihvaćali ni prije. Nema veze, oprostite im.

Neće svi biti sretni kada krenete putem promjene. Sam izraz ”rad na sebi” izaziva u ljudima neku vrstu otpora. Kao i riječ veganstvo. Dodajte tome jogu i meditaciju, i vi ste u pravoj sekti. Pustite takve ljude, do sada ste se ljutili na njih, a sada je vrijeme da otpustite. Oni imaju svoj put. Svoj nivo razumijevanja. Svoj nivo prihvaćanja. Svoju ljubav i neljubav. To je njihovo. Vi budite usmjereni na sebe, dok ste vi u miru – na pravom ste putu.

Neće vam svi dati podršku kada pokrenete vlastiti posao. Ljudi potajno žele da smo svi jednaki. Da nemate hrabrosti biti svoj šef. Neće vam svi dati podršku kada dobijete povišicu. Onda će morati raditi više jer ih ugrožavate. Neće vam svi dati podršku kada se odvažite na bilo što novo i izazovno. Zona komfora je zajebana stvar. Najčešće ćete dobiti podršku od onih od kojih najmanje očekujete. Ponekad i obitelj ne daje podršku. Nisu ni oni krivi. Nisu to naučili. Podrška često dođe od tamo nekog veselog osmijeha kojega niste vidjeli godinama.

Kada krenete putem promjene vi izazivate. Prvo sebe, pa obitelj, prijatelje, kolege, okolinu. Ovisno o intenzitetu promjene, postajete prijetnja.

Zašto vi sada morate narušavati taj ”mir” kada godinama živimo na isti način? Meni život godinama na isti način zvuči jako dosadno. Zašto živimo onda ako ne rastemo? Zašto nečija promjena izaziva u nekima nemir, ljutnju?

Najbolje da svi šutimo i da ne spominjemo kako smo sretni jer rastemo? Da slučajno nekoga ne povrijedimo? Uvrijedimo? Opet ne znam. Umara me lažna skromnost i lažno učenje da smo odgovorni za tuđe emocije.

Vrijeme je da se razbije taj ciklus. Da se sruši do temelja. Ako rasteš i sretan si, i nosi ti mir, i ako želiš biti u miru sa time – budi. Ako rasteš i sretan si, i želiš to podijeliti sa svijetom – podijeli. Ako ne želiš – nemoj. Ako ti smetaju oni koji rastu – pitaj se zašto. Razlog je očito sakriven puno dublje. U tvom nesvjesnom. Ako morate birati riječi u društvu ljudi sa kojima se družite, ti ljudi nisu vaši ljudi.

…

! Ljudi ne vole promjene. Ne vole one koji žele promjene. Možete misliti što god želite, ali tako je. Taj koji želi promjenu je u manjini, ali je vjerojatno i hrabriji. Jer za kopanje po sebi, za drugačiji put, treba puno hrabrosti. Gledam takve ljude i divim im se. Nije im lako ali ih nešto gura naprijed. Da nije bilo takvih ljudi žene ne bi imale pravo glasa, crnci bi bili robovi, i dalje bi mislili da životinje ne osjećaju bol, nasilje bi se manje prijavljivalo… dug je popis. Mijenjajmo. Preispitujmo. Podržimo. Volimo. Ako nismo na tom putu, ne osporavajmo tuđi put. Ako vam smeta nečiji put, rast, govor – maknite se. Niste još svjesni da možda i vama treba taj put. Ako treba, dogodit će se. A do tada, pusti druge i pusti sebe na miru. !