I znaj da nekad moraš pustit Životu da prođe. Da te sahrani i odradi svoje.

Nekad moraš pustit da ti uđu ljudi koji su za tebe i otpustit sve one koji nisu u tvojoj karti.

Nekad moraš pustit Životu da ti pokaže koji prijatelj nož skriva u torbi, koji neprijatelj ima meko srce.

Nekad moraš pustit Životu da te slomi, da te prodrma i probudi, hladnom vodom na toplo tijelo, buđenje je koje Život najviše voli,

Pa ponekad moraš dopustit i strancu da te pokrije, da ti obriše suze i da te zagrli.

Da te zavoli i da te iznenadi.

A sve one koje želiš voljeti, možeš i dalje na daljinu sa notama u srcu.

Nekad moraš pustit Životu da te vodi do Raja, iako je prečica preko Pakla, da iskusiš sreću i bezuvjetnu ljubav, dopustit si slobodu i potpuno prepuštanje.

Životu moraš dopustit da odradi svoje jer ne možeš sve samo ti.

Jer nisi tu sam.

Jer ne možeš držat svoju bol.

Jer ne možeš kontrolirat svoju ljubav.

Nekad moraš dopustit Životu da samo živi, da planira za tebe, da te voli, da te vodi.

Jer ponekad Život zna bolje od tebe.

….

• Toliko želimo kontrolirati sve u svom životu, bit upućeni u svaki korak i svaki naš dan. Ta naša potreba da budemo ispred Života nas uvijek košta gubitka sadašnjeg trenutka koji je ustvari najbitniji trenutak našeg postojanja. Potreba za kontrolom svakog odnosa koji je pred nama. Za analizom gdje smo, što smo, gdje stojimo sa nekim, gdje to vodi, ima li smisla započinjati, ima li smisla upoznavati nekoga. Ima li smisla započinjati novi posao, novi hobi, novi interes, novi život. Uvijek želimo znati sve unaprijed. Nečije misli, korake, poteze, emocije.

• Ali Život to nekada ne da. Kaže Ne. Ne možeš. Vrati nas na tvorničke postavke. Sve dok ne shvatimo da nekad moramo pustit Životu da odradi svoje. Da samo pustimo kontrolu i prepustimo se. Neka se sve samo posloži. Neka se sve samo otpetlja. Već će Život naći način. Jer samo kad pustimo, sve nam dolazi.