Do kojeg trena puštamo da srce pati i iznova voli prije nego ga strpamo u kutiju i bacimo ključeve? Koja količina patnje je dovoljna da odlučimo da nećemo dozvoliti nikome da nam se previše približi, jer to može značiti ljubav, što može značiti ponovno ostavljanje i proživljavanje stare boli.

Štitimo li tada naše srce ili ga još više stežemo? Štitimo li srce ili ego? Ego ili dušu? Dušu ili srce?

Ili se bojimo. ili nismo dovoljno hrabri.

Koji je odgovor točan?

Koja je svrha našeg srca u ovom životu, zašto je baš tvoje srce izabralo tvoje tijelo? Od svih ostalih domova na svijetu izabralo je baš tvoje. A ti mu ne daš da živi. Ti mu ne daš da ispunjava svoju jedinu svrhu koju ima u ovom životu. Tko si ti da braniš srcu da voli i da pati, ako mu je to jedina svrha i misija? Razmišljaš li ikada na ovaj način?

Znam da ne. Ne razmišljam ni ja. Mislim da mi je netko ušao u tijelo i ovo napisao. Ja sam osoba koja je zaključavala srce i pravila se da je sve u redu a ono je vrištalo i umiralo iznutra. Ali učim. Trudim se. Potrudi se i ti. Možda srce baš to želi. Želi voljeti tako jako, toliko snažno i strastveno, divlje i neopisivo i jedinstveno. A možda isto toliko želi umirati, tugovati, zatvoriti se, toliko se raspuknuti i uništiti.

Kao što ti moraš udahnut zrak, protegnut noge, tako i srce želi svoje iskustvo iskusiti.

Kako bi bilo da iskusi ljubav a ne tugu. Da iskusi rođenje nove ljubavi a ne umiranje. Pusti srce na miru. Neka živi svoju svrhu. Makni se sa strane i sve to podnesi. Bit ćeš si zahvalna jednog dana.

Srce se uvijek oporavi. Srce uvijek može iznova voljeti. Srce treba voljeti. Srce uvijek može vidjeti svjetlo čak i kada ti ne vidiš. Srce uvijek daje novu šansu sebi. Srce će se snaći. Ti se bojiš, srce je neustrašivo. Makni se sa strane, daj mu da živi.