Hodaš svijetom i hraniš si ego. Sa svakom novom pohvalom, novom odjećom, novim priznanjem. Svakom novom potvrdom da vrijediš. Potvrdom od okoline. Koja te zove kada im trebaš, da budeš zvijezda večeri, da budeš sve što oni nisu.

Onda ti plješću. Na tvojoj pameti, ljepoti, sposobnošću da zarađuješ. Život u materijalnom. Voliš to. Voliš kada plješću. Osjećaš se vrijednim. Paženim.

Poželjan si. Trebaju te. Vole te.

Dok traje predstava te vole. Onda slijedi povratak u realnost. Predstava je gotova. Kada se ugase svjetla pozornice, kada svaki glumac ode svojoj kući, ti se vraćaš u svoj dom. Ili samo kuću, dom je ipak osjećaj. Kada dođeš sam kući, u prazno, u tišinu, u mir…

Ili nemir.

Nema pljeska. Gledaš si lice u ogledalu. Nema podrške od odraza koji te gleda. Sam si sa sobom. Što vidiš? Tko si? Tko si bez ljudi? Ima li života u tebi kada ostaneš sam?

Kada prestane tvoj život kroz živote drugih, tada počinje tvoj život. Imaš izbor svaki dan. Živjeti sebe ili nastaviti sa predstavom.

Život je predstava. Svi smo mi glumci. Neki malo bolji, neki vrhunski, a neki od nas su odlučili dati otkaz u kazalištu.