ponekad zaboravim svoju vrijednost

pa se sagnem ispod čovjeka

i čekam da me pogledom izabere

ponekad zaboravim

da sam ja ta koja bira

i sebe i druge

jer moju kožu je bilo teško obući

ponekad zaboravim

koliko svjetla ima u mojim porama

pa tražim druge da mi upale svijeću

a sama mogu napraviti požar

jer kroz moje tijelo

je prošla tolika tama

da imam svjetla za ovaj

i za sljedeći život

ponekad zaboravim svoju vrijednost

pa kažem glasu da se utiša

srcu da tiše kuca

duši da manje voli

rukama da manje grle

da ne bih bila previše

da ne bih bila premalo

da bih bila tako negdje

kao svi

”jednaki”

i onda se sjetim da moja najgora

noćna mora je da se probudim u svijetu

u kojem smo svi isti

i onda dam ljubav svom glasu

dopuštenje svom srcu

glasu da viče

srcu da voli i uvijek da drugu priliku

duši da uči i raste

istina

ponekad zaboravim svoju vrijednost

to se obično dogodi

na dan, dva, tri

i onda se sjetim tko sam

što sam prošla

što sam naučila

koga sam dotakla

tko me promijenio

sjetim se gdje idem

popravim se

pokupim sve svoje dijelove

i hrabro nastavljam

svojom stazom