Navika je čudna stvar. Uvuče ti se u kožu, u kosti, u cijelo tijelo i ne pušta te van. Zove te svaki dan i govori kako ti je udobno u zoni komfora, kako tu sve znaš, sve je poznato.

I svaki dan živiš isto, u istom okruženju, osjetiš isti miris cvijeća, viđaš iste leptire, nebo je svaki dan plavo, sunce grije istom jačinom, smiješ se automatski jer si tako naučila. Tako je ”ispravno”. Tako je ”poznato”.

Ovo sve zvuči vrlo toplo, svijetlo i ugodno. Sad zamislite da ovu toplinu zamijenite sa sivim tonovima. Sivim tonovima u vašem unutarnjem okruženju. U vašem umu, u vašem srcu. U vašoj duši. Odmah vas obuzima neka hladnoća, nije više tako toplo. Ugoda je nestala. Boje su izblijedile. Smračilo se. Iz tog mraka je ponekad teško izaći. Želimo, ali ne ide tako lako. Godine i godine sivila, življenja na isti način, razmišljanja na isti način.

Toliko smo očvrsnuli da smo naučili plivati u močvari. Voda je teška i mutna, ali mi plivamo odlično. Čak smo naučili sve stilove. Čudimo se kako tako dobro plivamo uz sve te terete ispod površine koji nas vuku prema dolje. I onda jedan dan čujemo neki poziv. To je poziv naše duše. Dosta joj je prljave močvare. Ne može više živjeti u mutnom. Teško joj pada pretvaranje i osjeća težinu svega što dotakne. Želi da pročistimo močvaru i želi plutati na površini. Lagano.

Dosta joj je mraka i sivila.

Nekako se trgnemo, isplačemo, razmislimo i krenemo u promjenu. Sve nas boli. Emocije izlaze. Ne možemo se nositi sa njima. Padnemo. Dignemo se. Padnemo tri puta za redom. Četvrti put se ne želimo više dizati. Srećom, Svemir je uz nas pa nam pošalje ruku koja će nas dignuti. Dižemo se. Dišemo. Krećemo. Korak po korak. Osmijeh po osmijeh. Suze, jako puno suza. Ali se iskopamo, pročistili smo močvaru, više nije toliko prljava. Skoro pa i vidimo dno. Nema više teške trave koja nas vuče dolje.

Nema mulja. Sve je čišće. Laganije.

Tako smo sretni. Uspjeli smo. Nakon godina teške muke. Izađemo iz močvare koja je sada čista, pogledamo iza sebe, i vidimo bistru predivnu rijeku. Stanemo zamišljeno i pomislimo… zašto sam čistila močvaru kada sam mogla samo izaći iz nje i kupati se u bistroj rijeci? Zašto nisam išla jednostavnijim putem?

Samo da sam se okrenula na vrijeme, vidjela bih. Samo da sam skrenula pogled, vidjela bih. Samo da sam tražila pomoć, pružila bi mi se.

Svatko može ovo shvatiti na svoj način. I moj način pisanja nije za svakoga. Izvuci što ti treba, zaboravi ostalo. Poanta je u tome što često tražimo izgovore i teže načine da bismo nešto promijenili. Naći ćemo sto izgovora i situacija koje će nas spriječiti i otežati naš rast, dok smo možda samo mogli pogledati iza sebe i vidjeli bismo da je spas na drugoj strani.

Da je preko puta prijatelj, pomoć, bistra rijeka… Da preko puta nema toliko patnje. Da nismo sami. Nisi sama. Nisi sam.

Ali na kraju dana, svatko ima svoj izbor, svaka duša ima svoj put. Kada smo spremni učitelj se pojavi.