Gledam u tvoje plave oči i pitam se vidiš li mene kao što ja vidim sebe. Strahujem od pogleda koji će prodrijeti duboko i otkriti istinu koju skrivam godinama. Smijem ti se lagano i nadam se da vjeruješ mojoj glumi da je sve u redu, da je sve pod kontrolom. Gledam te i mislim u sebi vidiš li u meni ono što ja vidim u tebi. Isto mislimo, isto se smijemo, pozdravljamo se očima i obje se nadamo da ona druga neće shvatiti što nam je u srcu.

Tvoje trepavice duge i crne, poput zavjesa pokušavaju sakriti istinu kao što skrivam stan od pogleda susjeda. Da ne vidi netko slučajno da soba nije pospremljena. Nikad plavlje oči od tvojih nisam vidjela, osjećam da mi je srce na pladnju i da vidiš koliko sam flastera zalijepila. Mislim da isto to, ti misliš u sebi. Kada nastane tišina pokušavam rukama objasniti život koji leti tako lagano i brzo, praveći se da sve mogu i da mi sve ide od ruke. Teško je egu priznati da treba pomoć i da ne može sve sam. Onda će svi misliti da mi je život težak a imam najveseliji osmijeh na svijetu. Istreniran da se smije dok te gledam ravno u oči.

Ipak, tvoje plave oči me traže da se utopim u njima, da se prepustim valovima ili da uzmem dasku i naučim surfati. Možda se i utopim ali nekako me nije briga, ova plava ubija i budi u isto vrijeme.

A kada ti gledaš u moje oči misliš li isto, samo što su moje smeđe i vuku te u zemlju sve dublje i dublje. Kako u zemlju, misliš si, pa tamo je sve mračno i izgubit ću se. Što nisu valovi bolji od zemlje? Što nije boja bolja od crnila? Što nije kretanje bolje od stajanja? Ne znam, govorim ti. Ne definiram više što je bolje a što lošije. To ne postoji. Možda sam ja tu da te povučem na dno jer iz dna jedini put je samo prema gore. Ispod zemlje nema više ”ispod”. To je to. Jedini put je prema gore.

Ako si već tu sa mnom znači da me trebaš, poslana si meni kao i ja tebi. Nauči me kako da plivam a da se ne utopim. Ja ću tebe naučiti kako iz tame dopire svjetlo. Kako je crna isto boja, i kako je dno ponekad sve što nam treba.