21/07/2021

Plave oči prijateljice

$

Gledam u tvoje plave oči i pitam se vidiš li mene kao što ja vidim sebe. Strahujem od pogleda koji će prodrijeti duboko i otkriti istinu koju skrivam godinama. Smijem ti se lagano i nadam se da vjeruješ mojoj glumi da je sve u redu, da je sve pod kontrolom. Gledam te i mislim u sebi vidiš li u meni ono što ja vidim u tebi. Isto mislimo, isto se smijemo, pozdravljamo se očima i obje se nadamo da ona druga neće shvatiti što nam je u srcu.

Tvoje trepavice duge i crne, poput zavjesa pokušavaju sakriti istinu kao što skrivam stan od pogleda susjeda. Da ne vidi netko slučajno da soba nije pospremljena. Nikad plavlje oči od tvojih nisam vidjela, osjećam da mi je srce na pladnju i da vidiš koliko sam flastera zalijepila. Mislim da isto to, ti misliš u sebi. Kada nastane tišina pokušavam rukama objasniti život koji leti tako lagano i brzo, praveći se da sve mogu i da mi sve ide od ruke. Teško je egu priznati da treba pomoć i da ne može sve sam. Onda će svi misliti da mi je život težak a imam najveseliji osmijeh na svijetu. Istreniran da se smije dok te gledam ravno u oči.

Ipak, tvoje plave oči me traže da se utopim u njima, da se prepustim valovima ili da uzmem dasku i naučim surfati. Možda se i utopim ali nekako me nije briga, ova plava ubija i budi u isto vrijeme.

A kada ti gledaš u moje oči misliš li isto, samo što su moje smeđe i vuku te u zemlju sve dublje i dublje. Kako u zemlju, misliš si, pa tamo je sve mračno i izgubit ću se. Što nisu valovi bolji od zemlje? Što nije boja bolja od crnila? Što nije kretanje bolje od stajanja? Ne znam, govorim ti. Ne definiram više što je bolje a što lošije. To ne postoji. Možda sam ja tu da te povučem na dno jer iz dna jedini put je samo prema gore. Ispod zemlje nema više ”ispod”. To je to. Jedini put je prema gore.

Ako si već tu sa mnom znači da me trebaš, poslana si meni kao i ja tebi. Nauči me kako da plivam a da se ne utopim. Ja ću tebe naučiti kako iz tame dopire svjetlo. Kako je crna isto boja, i kako je dno ponekad sve što nam treba.

1 Comment

  1. Katarina

    💙

    Reply

Submit a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

stela cavrić autorica
Stela Cavrić

Ja ne znam što pišem. Riječi same dolaze. Tipkam, tipkam… Kao da je nešto u meni i želi izaći van. Toliko toga, riječi, misli, snovi, neka sve ide van. Neka si svatko uzme što mu treba. Možda se netko pronađe u jednoj rečenici, možda u cijelom tekstu, a možda i nigdje.

I nigdje je u redu. Zapravo, sve je u redu. Prihvaćam, i idem dalje. Da se trebamo razumjeti sada, razumjeli bismo se. Možda ćemo sutra, možda za pet dana, možda za pet godina.

Neka bude kako treba biti.

Povezani blogovi

Ovo je Ništa

Ovo je Ništa

Ništa sam. Ne osjećam ništa. Ne vidim ništa. Ne reagiram na ništa. Praznina. Mrtvilo. Sjene. Nemam ništa. Moje tijelo je ništa. Ništa u srcu. Ništa...

Ljubav

Ljubav

Za sve ono što Ljubav nije. Ljubav nije bol. Nije patnja. Nije neodlučnost. Nije uvjetovanje. Nije žrtva. Ljubav nije gubitak sebe zbog tebe. Ljubav...

Uzmi si svoj nemir

Uzmi si svoj nemir

Uzmi si svoju ljutnju, meni ne treba. Uzmi si svoj bijes, moj je izliječen. Uzmi si svoje nezadovoljstvo, ja sam zadovoljna. Uzmi si svoju patnju,...

Pretplatite se na newsletter!

Pretplatite se na newsletter!

 

Pretplatom dobivati ćete obavijesti o zadnje objavljenim pjesmama, dnevnicima i blogovima, kao i budućim inovacijama u sklopu rada bloga! Neću vam slati spam u bilo kojem obliku ili formatu.

Uspješno ste se pretplatili!